Zemlja kontrasta

Subota je ujutro i ulice Kaira su neobično puste. To je toliko čudno da stvara osjećaj da nešto nije u redu. Sunce se malo nazire iza tamnih oblaka a na horizontu, u pravcu Gize, vjetar diže pijesak Sahare visoko i rasipa ga po čitavom gradu. Uvijek. I stalno.

Nije Kairu ovo prirodno stanje i sigurno neće dugo trajati. Odsustvo distrakcija svakodnevice mi otvara mogućnost da bar na kratko posmatram grad iz sasvim drugog ugla dok od centralnog dijela lagano hodam ka željezničkoj stanici Ramzes.

Nema likova na ulici koji te na foru pokušavaju uvući u svoju radnju. Dobaciće da hodaš kao Egipćanin da bi skrenuli pažnju na sebe, pa ako to prođe – pozvati u svoju antikvarnicu. Predstaviće se kao egipatski državljani koji su emigrali u Australiju pa ti preporučiti da se prijaviš u biro za strance koji je u stvari – antikvarnica. Reći će da imaš arapske crte lica…a kad bolje pogledaju da su se obratili nekome sa zelenim očima i slavenskom licu po udžbeniku, shvatiće da su se zajebali sa pristupom, nasmijati se i naravno – pozvati u svoju antikvarnicu. Sve je to dio igre ulice i to tako treba prihvatiti, dok ne prelazi granice napadnosti. Jedno pristojno šukran(hvala) sa blagim naklonom čini čuda i svi nastavljamo svojim poslom.

Ponekad se u ovim susretima može naletjeti i na ljude koji su se školovali na univerzitetima u SFRJ, gdje je od 60-ih do 90-ih dolazio veliki broj studenata iz Nesvrstanih zemalja, posebno sa afričkog tla. Kad čuju odakle sam odmah prestaju sa pokušajem bilo kakve prodaje i tek onda zaista susretljivo požele dobar dan na mom jeziku. Upoznati sa ratnim dešavanja kod nas zbog kojih im je iskreno žao, izvinjavaju se što im je srpsko-hrvatski malo zarđao pa ne mogu da pričaju sa mnom koliko bi htjeli. Sve je danas rđavo tamo gdje su se oni školovali, pa zašto ne bi bio i njihov izgovor riječi – tješim ih ja.

Nije mi dugo trebalo da prisvojim vrlo gadnu egipatsku naviku totalnog ignorisanja semafora pri prelasku ulice, što je ovde jedan ozbiljan poduhvat, gdje zakon jačeg vlada. Ukratko, vozač neće stati nikad i nikom, tako da za prelazak ulice stavljate nož među zube, mažete se ratničkim bojama po licu i praćeni zvukom automobilskih sirena umjesto ratničkih bubnjeva oprezno špartate slalom ulicom pazeći na sopstveni život. Vremenom pređe u rutinu.

Razlog ovog neobičnog jutra u Kairu je – vikend. Danas je zadnji dan vikenda koji ovdje počinje četvrtkom poslijepodne i traje do nedjelje, prvog radnog dana u sedmici. Sinoć se zabavljalo i sad su svi uspavani, ali ne zadugo. Istini za volju, uspavan sam i ja. Sinoć sam otkrivao čari Zamaleka i zbog toga već kasnim na prvi voz za Aleksandriju kog sam planirao uhvatiti, no šta da se radi. Zamalek je, ukoliko niste veliki ljubitelji Egipta i geografije, vjerovatno na našim prostorima poznat dvema vrstama ljudi: kockarima i ljubiteljima pisane riječi. Prvima zbog fudbalskog kluba koji je jedan od najuspješnijih u Africi, pa shodno tome prilično stamen za staviti na tiket, a drugima zbog odličnog romana Dejana Tiaga Stankovića koji se baš tako i zove – Zamalek. To je u stvari kvart u Geziri, ostrvu na Nilu, svojevrsni centar modernog Kaira sa dobrim (i ne baš jeftinim) restoranima, klubovima i barovima. Lijepim antikvarnicama i zanimljivim knjižarama. Takođe, ovo je i naseljeno područje sa specifičnom arhitekturom koju čini gomila prelijepih vila i zgrada ambasada, od kojih neke podsjećaju i na ovo područje kuda se ja sad krećem ka željezničkoj stanici. Stara je to gradnja iz 19-og i početka 20-og vijeka, visoke zgrade, veliki prozori i šarmantni maleni balkoni. Podsjeća na Pariz. Samo sa palmama. Svrsishodni dio šarolike arhitekture ovog ludačkog grada.

Naravno, nije smiraj dugo trajao i ludački ritam Kaira se sve više osjeća kako se približavam željezničkoj stanici. Čujem to. Sve sirene svijeta su u ovoj ulici. Za prelazak su opet potrebne ratničke boje. Čula su na maksimumu. Falafel i pečena jetra u kombinaciji sa teškim začinima se osjete na sve strane. Putnici se goste brzo, s nogu. Bijeli turbani i marame mi neprestano letaju pred očima dok ih ne zasjene neke prelijepe oči lica skrivenog iza burke i na kratko mi otmu svu pažnju. Tricikli, taksiji, mini kombiji, svi se trubljenjem i spopadanjem otimaju za mušterije oko željezničke stanice. Bijela mušterija je ovdje na cijeni još više, pa ja uvijek tačno osjetim ona dva kratka bibika upućena baš meni. Ignorišem sve dok se probijam kroz to ludilo prekriveno sjenkom ogromnog vijadukta koja mladim džeparošima stvara idealnu kulisu za vještinu njihovih prstiju.

Željeznička stanica Ramzes II

Plavi arabeskni motivi, toliko poznati jer su ostajali gdje god su Arapi osvajali, pa čak i kod nas u Evropi, dominiraju bijelom građevinom centralne željezničke stanice. Unutrašnjost je već druga priča i podsjeća na bogatu istoriju Egipta. Ogromna instalacija svevidećeg oka na plafonu dominira enterijerom. Isklesana zjenica i plava rožnjača iz kojih raste drveće. To je snaga Nila, život Egipta, odatle ide snop moći skroz do piramide postavljene na dno te instalacije. Ili sam ja to skroz pogrešno shvatio?

 S obzirom da je u doba Ramzesa II Egipat možda bio i najmoćniji, nije ni čudo da je stanica po njemu dobila ime. Istini za volju, njegova mumija je jedna od najvećih (povisok je bio Ramzes sa 172 cm u to doba), a i najočuvanijih. Zanimljivo je da su Egipćani sredinom 70-ih godina prošlog vijeka primjetili pogoršanje stanja Ramzesove mumije, te odlučili da je pošalju u Pariz na ispitivanje. Ramzesu je izdat pasoš i on je uz sve vojničke počasti koje priliče jednom stranom državniku dočekan na aerodromu Šarl de Gol. Jel Mile ono ima sankcije i tamo?

Stanica je jedna od najzanimljivijih koje sam vidio a ovo ogromno, dominatno oko me podsjeća da otvorim četvoro očiju u potrazi za šalterom gdje mogu kupiti kartu. Sve je na arapskom, ne pričaju svi engleski i zna biti zavrnuto. Egipćani danas, majstori prodaje prošlosti, ne opravdavaju baš reputaciju slavnih predaka bespotrebnim komplikovanjem sadašnjosti. Komplikacije se uglavnom odnose na strance, posebno na dužim vožnjama dole na jug, ka Asvanu. Lijepo upakuju priču da nije bezbjedno da prodaju karte strancima za neku od običnih klasa već samo ovu skuplju za voz sa kabinom za spavanje. Zbog njihove sigurnosti naravno. Ne očekujem tu vrstu peripetije, jer idem u suprotnom pravcu i put traje znatno kraće. Metodom mimike saznajem da se karte kupuju na gornjoj platformi i, naravno, po starom dobrom običaju, odlučno ulijećem u red najmlađe službenice pretpostavljajući da najbolje priča engleski.

Priča, ali ne može voz u 11:00. Na pitanje ŠTO, kaže ZATO, može onaj u 13:00. ŠTO ne može ovaj, tražim objašnjenje?  Ona veli ZATO! Velim da to nije objašnjenje, ona kipi i drži se ovog u 13:00. Što – zato i tako u nedogled. Kao što rekoh, vole to Egipćani malo da zakomplikuju. Nisam siguran koliko bi mi prelazak na neki drugi šalter dao rezultata, daj šta ima i ćao. Razlika u cijeni između prve i druge klase je 30 egipatskih funti (tri marke). Daj prvu. Na sebi ne štedim!

Posmatram ljude na peronima dok čekam voz. Ubijam vrijeme, čekam da prođe. Iako bi trebao biti, protok vremena nikako nije isti na svakom dijelu planete, a ovdje je za mene drugačiji jer se dešava u najvećem gradu arapskog svijeta na afričkom kontinentu. Nisu žene sa burkama, užurbani muškarci u mantijama čijim čelima dominiraju zabibe (izbočenja od udaranja od pod tokom klanjanja) i mladi vojnici koji se naivno foliraju u svojim maslinastim uniformama, asocijacija na bilo šta što bi me navelo da pomislim da sam u Africi. Nisu to ni nalickani biznismeni sa fensi koferima i malim brčićima primjerenim njihovoj visini, koji isprobavajući parfeme u prodavnicama prave ogroman kontrast onome što me ovdje jedino podsjeća da sam na afričkom kontinentu.

Nubijci.

U bijelim mantijama, izrazito crna boja njihove kože dolazi još više do izražaja, dok čekaju svoje vozove ka južnom toku Nila, gdje su i nastanjeni. Tu počinje Nubija, njihova prapostojbina koja se proteže do sjevernog Sudana. Gordi, viši od ostalih, drže se u grupama. Distancirani i bez žurbe, možda i sami čudeći se što je ova Afrika malo drugačija od one koju oni poznaju.

Egipat je samo geografski dio Afrike. Sve ostalo ovdje je klasični Bliski Istok.

Nama u Evropi su low-cost letovi toliko dostupni pa (realno skuplji) voz kroz čitav kontinent slabije koristimo. Ovdje je low-cost jedino voz. Od prve do treće klase, osim neznatno u cijeni karte i vizuelno u rasporedu sjedala, u vagonima nema neke značajnije razlike. Ipak, najviše je popunjenih vagona sa trećom klasom. Zvuk ispuštanja pare iz mašine je znak za prodavače lotos maramica i knjižica sa odlomcima iz Kurana  da pokupe svoju robu koju skoro niko nije kupio, a koju su par minuta ranije ostavili na rukohvate ofucanih sjedala, te da što prije napuste vagon. Dječak od svojih 10-11 godina ne uzima maramice sa mog naslonjača i sklopljenih dlanova kao za molitvu, iz vjerovatno beznađa koje mu se vidi u očima ponavlja “1 funta”. Prodato. Zadrži kusur. Maramica uvijek treba. Kompozicija ubrzava. Moderne tornjeve i nebodere pred očima vrlo brzo mijenja totalni kontrast – sive oronule zgrade i nedovršene kuće, okružene gomilom smeća koje je razbacano po prašini na kojoj se igraju djeca.

Egipat je zemlja nevjerovatnih kontrasta.

U Gizi ćete proći kraj pojila za konje dok se kroz makadamsku prašinu probijate do ulaza u kompleks piramida. Sve to je u vidokrugu nekog eskluzivnog hotela smještenog odmah pored. Sat vremena šetnje od skupog Zamaleka je Grad mrtvih gdje ljudi, zbog prenaseljenosti Kaira, žive na prastarom groblju. Dom im je u nečijoj grobnici, ili im je nečiji grob u jedinoj sobi. Turistički kompleksi Hurgade na obali Crvenog mora su samo ono što se vidi na razglednici. U samom gradu ljudi hodaju po prašini i pijesku, žive u neizgrađenim kućama sa upitnim sanitarnim rješenjima. Ništa bolje nije ni u Luksoru. To je pravi Egipat. Zemlja trećeg svijeta gdje trećina ljudi (od 100 miliona) živi sa manje od 2 dolara dnevno. Ti kontrasti su prisutni i uz prugu koja prati deltu Nila.

Prizori kraj pruge – zelena polja, siva svakodevnica i plavo nebo

Moćna rijeka i dalje pokazuje zašto je najzaslužnija za milenijumsko bujanje života. Plodna zemlja zelenih polja, prošarana oazama palmi koje Nil vijekovima navodnjava su melem za oči i dušu. Prate ih sela i gradovi prekriveni prašinom i smećem, puni nedovršenih objekata, bez krovova. Betonske armature koje štrče iz tih nedovršenih domova, s vremena na vrijeme, nadvisi poneki minaret kao dobar podsjetnik šta ove ljude drži u životu. Prenaseljena a ipak polumrtva, ova mjesta sačinjavaju teži tas na vagi egipatske realnosti. Zelena polja, siva svakodnevica i plavo nebo. Ti prizori se nastavljaju dok sjenke oronulih stambenih blokova, sa obje strane pruge, ne okruže kompoziciju koja polako usporava.

Stigao sam u Aleksandriju.

Bijeli mermer i crvene cigle željezničke stanice su svečani pod zlatnim zracima sutona. Naivno sam mislio da će me nakon ludila Kaira ovdje dočekati malo smirenija atmosfera, ali nije. Zatekao me isti prizor koji sam ostavio ispred Ramzes stanice. Intezivni haos. Prašina koja se diže usred hodanja stotina stopala po tlu, pod zracima zalazećeg sunca, intezivira ovo ludilo još više i stvara utisak kao da prizor posmatram nekim fotografskim filterom, a filmski suton je znak da bi scenario ovog dana trebalo privesti kraju. Najbolje bi mi bilo da uzmem taksi do hostela i stignem tamo prije mraka.

Ali, onda ne bi bilo zanimljivo.

Ne bih primjetio Rimski amfiteatar, jedini takve vrste u Egiptu, koji se nalazi odmah do željezničke stanice. Već tu se može steći utisak da su stvari ovdje ipak malo drugačije. Ili nisu? Kokoške uplašene bukom sirena koje mahnito jurcaju po imitaciji trotoara mi presjecaju put i skreću pažnju sa upaljenih lampiona i šarenih konfeta koji povezuju balkone zgrada. Uskoro počinje Ramadan. Ulični štandovi sa hranom su u velikom poslu. Miris mami. Ako je suditi po gužvama, sve valja. Ako je suditi po kokoškama…razum negoduje. Prljavština Egipta i buka subotnje večeri me podsjećaju na čijoj sam teritoriji.

Ima Aleksandrija taj senzibilitet velikog lučkog grada koji se stvori prilivom različitih uticaja kroz luke, i vrlo često to može odmah da se prepozna. Površno se to vidi na arhitekturi, a dublje – po mentalitetu ljudi. Ovdje ne baš toliko duboko, Islam je uradio svoje. Ipak, poučen ranijim iskustvima sa tim specifičnim senziblitetom, znam da je on daleko intezivniji noću, pa žurno izbijam na glavnu promenadu kraj mora, gdje sam i smješten.

Talasi uzburkanog Mediterana pripremaju svoj večernji repertoar, a pogled ka horizontu me dovodi do spoznaje da dugo nisam bio bliže Banjaluci.

“I to neprestano kruženje, sa jednom tačkom na zemlji koja određuje smisao tom kretanju, koja ga čini odlaženjem i vraćanjem a ne lutanjem, značilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu što je svejedno na kraju krajeva.

Bez tačke za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.”

Meša Selimović

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: