Bijeli grad

Pojavljuje se niotkud. Bojažljivo. Koraci su mu kratki, oprema se čini teška. Montira stativ. Na njega telefon. Veliki foto-aparat je spustio pored stativa. Ovakva scenografija Amana koju mu je sunce priredilo se ne propušta.

Nebo je uglavnom vedro, ali sunčevu poziciju pred sumrak prekrivaju oblaci. Čitav prizor tog dijela neba iluzuje pustinjsku oluju sa užarenom loptom u sredini. Izgleda da je nebo uvijek užareno iznad biblijske zemlje. Širi sunce svoju moć daleko od oblaka, praveći od čitavog neba raznoliki igrokaz boja.

Glavni svjedok ovog prizora vijekovima stoji ispod. Veliki grad. Građevine od bijelog kamena bez krovova, nabacane po brdima dokle god pogled pruža. Fascinantan, ali ne baš najljepši prizor. Sa ove tačke se vidi čitav glavni dio grada. Treba to ovjekovečiti, jer ne toliko lijep prizor je paradoksalno jako fotogeničan. Ravnodušni izraz njegovog lica se mjenja u momentu. Kao po komandi. Veliki osmijeh odjednom prekriva njegovo lice dok vijugajući crveno-bijelom palestinkom ide u stanje totalne euforije. Telefon bilježi ove, pomalo bipolarne kadrove. Na njima je dašak istoka, duh orijenta, simbol beduina. Uskoro će stići afirmacije sa svih strana. Mreže će da se užare. Prijatelji će zavidjeti. Kolege se fascinirati misleći kako li on samo uživa u životu. Ostaće osmijeh na tom licu.

Ali, da li je iskren?

Predstavio se kao Jaoper. Nikad nisam čuo to ime, ali nije ni on moje. To je draž ovakvih susreta. On je iz Južne Koreje, putuje Bliskim Istokom i spušta se preko Egipta u Afriku. Pokazali smo mu ove fotografije i poslali mu, a on nije mogao da vjeruje da bismo to učinili za njega. Tad je stvarno bio iskreno sretan.

Moj prijatelj i saputnik Dačo i ja nakon pozdravljanja sa Jaoperom u tišini posmatramo prizor pred našim očima. Ispod nas leži gomila blijedih fasada istočnog dijela Amana. Kao neko tijelo, sa prozorima kao porama, razgranatim kapilarima ulica i pokojim velikim muralom, kao tetovažom na toj ogromnoj tjelesini. Biblijski Rabat Amon, rimska Filadelfija, a danas Aman je jedan od najmodernijih arapskih gradova. To nam nagovještavaju i neboderi koji paraju njegovo zapadno nebo. Mi smo se ipak držali istoka.

Gledamo na Al-Balad, stari dio grada. Tu stameno dominira stari rimski amfiteatar iz drugog vijeka nove ere, koji  zajedno sa mjestom odakle posmatramo, rimskom Sitadelom, čini megalomanske ostatke prisustva Rimljana na ovim prostorima. Sitadela je izgrađena na jednom od sedam brda na kojima je prvobitno formiran Aman. Na sedam brda se tad prostirao i Rim, a Aman se danas prostire na dvadesetak.

Rimski amfiteatar
Ostatci Citadele iznad Amana
Ostatci Herkulesovog hrama u Citadeli

Čast Rimljanima, ali nas odvlače buka i mirisi ulice ispod, centralne u starom dijelu grada. Al-Hasheemi street. Prvi pogled zapadnog oka na samu ulicu, pa čak i očiju iz zemalja trećeg svijeta je dosta neugledan. Iste jednobojne građevine sa obe strane ulice. Hoteli, moteli, restorani, banke, šoping molovi. Ipak, trotoari su jedan dugački bazar. Najšarenije marame. Ćilimi koji su nama magični samo zbog svojih boja. Miris začina iz izloga prvo privuče pažnju, a onda ne znate u koju od raznobojnih izloženih minijaturnih dina da gledate. Para iz uličnih čajdžinica se mješa sa mirisnim dimom nargila. Shawarma i falafel kakvi se samo poželjeti mogu. Jagnjetina za koju odgovorno tvrdim da se najbolje priprema u ovom dijelu svijeta. Kolači i baklave pred kojima pokleknemo i mi koji ne jedemo toliko slatko. Buka, sirene, haos na ulici. Palme između traka za vizuelni privid reda.

Ulica Al Hasheemi

Svakodnevnica ovih ljudi je nama orijent. Oni to znaju, i zato će, samo ako nam uhvate kontakt očima odmah krenuti u akciju.

Šišanje brade, gospodine? – nudi gospodin berberin Danijelu.

Sa obližnjeg brežuljka ka nama juri poznata prilika. Dominatni kratki brčići na licu umotanom u palestinku čiji se jedan dugački dio vijori za njim. Najbolja ponuda smještaja i hrane u gradu za nas. Već smo se jednom zahvalili na ponudi i odbili ga, ali on ne mari.

– Čaj za Vas, gospodine? – čuje se iz svake ulične čajdžinice.

Uvijek kulturno, nikad napadno. U bilo kojem ishodu, sve se završava sa – Welcome to Jordan! Tradicija vijekovne beduinske gostoprimljivosti ljudi u ovoj zemlji je zaista ogromna, i  toliko od ranije poznata, da apsolutno ne mogu da sumnjam u nju. Beduini, i sami večiti nomadi jako drže do ugošćavanja i pomoći strancima koji se nađu na njihovoj zemlji, pa čak i ako su neprijatelji. Tri dana će pružiti hranu i utočište bez ikakvih pitanja, a tek nakon toga će pitati kojim dobrom ste tu. Zanimljivo, iako je Jordan vrlo liberalna zemlja, u svim radnjama, hotelima, muzejima, mjenjačnicama rade isključivo muškarci, nigdje nismo primjetili žene. Pretpostavljam da je briga o domaćinstvu njihova strana zajedničkog života. Pretpostavljam i da bi to bila neka ljepša formulacija zašto ih ne viđamo na radnim mjestima. One su ovdje dosta opuštenije u odnosu na neke druge arapske zemlje, i uglavnom nose hidžabe koji otkrivaju lice. Ipak, po unutrašnjosti se dosta više mogu primjetiti hidžabi koji prekrivaju čitavo lice, te grudi i dupe, kako je Kuranom i propisano. Iz nekog razloga Danijel, koji nosi polu-profesionalni foto-aparat sa sobom ima pune ruke posla isključivo sa muškarcima  amanskih ulica. Dosta njih sami od sebe stanu, zamole za slikanje i vrlo ozbiljno ispoziraju. Unesu se u zadatak koji su si nametnuli. Prodavci, obični šetači, klinci po brdima. Oni malo smeliji odmah traže i profil na fejsbuku za kontakt – da im proslijedi fotografije. Nakon sinoćnjeg smještaja u hotel i malog švrćkanja okolo, Dačo je od lokalnog življa već imao par zahtjeva za prijateljstvo. Nakon našeg povratka kući, svi su dobili svoje fotografije.

Bilo koje skretanje iz Al-Hasheemija u sporedne ulice neminovno vodi na neko uzvišenje. Nagib ili stepenice, u svakom slučaju solidan uspon ne gine. Nagrada je novi vidikovac istočnog dijela grada sa svake tačke na kojoj se zastane da se odmori ili prosto posmatra prizor. Nas je jedno od takvih skretanja odvelo i u amansku hajp ulicu – Rainbow Street. Nije Jordan baš toliko liberalan kao što bi se po imenu ove ulice moglo pomisliti, ali ovdje je mjesto gdje se arapski orijent miješa sa šarmom urbanog evropskog ugostiteljstva. Eklektično i sasvim prijatno, bez ičije pretjerane dominacije. Na mnogo mjesta po čitavom svijetu možemo vidjeti  klasične kopije nekog šarmantnog pariškog ćošeta. To je super, ali kad si u Parizu. Ali, to je moje viđenje situacije. Nekom ko živi na tim mjestima je to možda jedini način da bar približno doživi šarm nekog ćoška Montmantra. Ako to može da si priušti i ako mu je uopšte do toga. U Ulici Duge su neki od najcool kafea, restorana i mjesta za klopu u Amanu. Takođe ima i jako lijepih suvenirnica i knjižara, a možda se negdje može popiti i alkohol do kojeg je dosta teško doći u Jordanu. Tu su i klubovi, a gdje je žurka tu su naravno i Britanci. Stari kolonijalisti su se uvijek znali uvaliti tamo gdje je zanimljivo. Zato je ovdje i britanski konzulat. Shodno svemu ovome, i ekipa koja može da se vidi ovdje je uglavnom turistička. Domaća je ona malo lovarnija.

Svako svoje, naravno.

Rainbow street

Ja već par dana imam probleme sa izbacivanjem šlajma koji su baš ovdje eskalirali, posebno u vidu kašljanja kad legnem da spavam. Zato sam danas redovna mušterija amanskih uličnih čajdžinica. Topao napitak pomaže u razbijanju tih problema. Kao što se kod nas na ulici prodaju kokice ili kestenje, tako se i ovdje na vaše oči skuva čaj. Košta 3 dirhama ili 0.3 JOD. Jordanski dinar (JOD) je dosta stabilna valuta, a mi nismo imali pojma o tome i uvjerili smo se tek kad smo još prije puta plaćali nešto u JOD-ima. Negdje u podsvjesti stalno imamo misao da je Bliski Istok sa svim svojim čarima daleko jeftiniji od zapada, i on često stvarno to jeste. Ali ne ovdje. Jedan evro je vrijedio 0.79 JOD i mi tu shvatamo da kad se svi računi podvuku i mi pregledamo sve JOD cifre u računici koje su nam se činile malim da ovo vjerovatno neće biti baš jeftina putešestvija.

Welcome to Jordan!

Sa izbjegnutim Arapskim proljećem i odličnom kontrolom valute od strane države Jordan posjeduje jednu od slobodnijih ekonomija Arapskog svijeta, što stranci najviše osjete po novčaniku. Posebno oni iz zemalja trećeg svijeta. Zanimljiv  je i sistem kako je država riješila ulazak u zemlju, a tu smo i mi prvi put imali susret sa JOD-ima. Nema klasičnog viznog režima, već se online kupuje Jordan Pass. To je svojevrsna propusnica za ulazak, za koju je uslov minimum provedena četiri dana u zemlji. Sa njim se slobodno može ući i na skoro sve istorijske lokalitete u Jordanu, a neznatne razlike u cijeni passa zavise samo od toga koliko dana planirate provesti u jednom od glavnih mjesta zbog kojeg većina ljudi i dolazi u Jordan –  izgubljenom gradu Petri.

Lutanje brežuljcima Amana nakon početne euforije nepoznatog uskoro postaje jednolična avantura, gdje nekad imate osjećaj kao da se niste puno ni pomjerili. Ispod vas je isti prizor, oko vas takođe. Turističkog orijenta u ovoj svakodnevnici nema. Blijede građevine povezane crnim kablovima, poneki minaret koji se izdvaja iznad satelitskih antena svakog domaćinstva i tako u nedogled dokle pogled pruža. Osjećaj je drugačiji. Kao da vrijeme teče usporenije.

Ne srećemo ni puno ljudi, a oni na koje nabasamo su uglavnom klinci koji se igraju po kvartovima, ili idu iz škole, obično sa ženskom pratnjom. Ponekad tu jednoličnost naruši pokoji znak ulične umjetnosti, obično neka škrabotina, nekad zastava Jordana i vrlo rijetko neki ogroman mural. Uvijek lijep. Volio bih popričati sa umjetnicima koji su stvarali te murale. Da čujem ideju iza toga, šta su im bili motivi i koliko inspiracije im zaista pruža ovaj grad sa nekim specifičnim, istini za volju pomalo i flegmatičnim bitstvovanjem. Možda je na moje mišljenje o gradu koje sam nevjesno stekao i prije ovog lutanja uticao baš jedan umjetnik koji je jedno vrijeme živjeo ovdje. Ta faza njegovog života zaslužna za postojanje jednog od najboljih pank bendova koji se pojavio u zadnjih 15-ak godina. Red Dons. Ovaj portlandski bend 2006. godine izbacuje svoj prvi singl, a do danas su izbacili 3 albuma i još par odličnih singlova. Melodično, žestoko, a pri tom jako emotivno. Uz sve nabrojano, odlične sviračke i pjevačke fore čine od njih za mene zaista specifičan bend. Ime ovog prvog singla iz 2006 je – Escaping Amman (Bekstvo iz Amana).

Basista benda je u periodu oko 11.9.2001. studirao u gradu i bio jedan od rijetkih Amerikanaca u tom periodu na ovom području. Sva njegova iskustva iz tog perioda su akumulirana na četiri pjesme iz ovog singla. Strah, neizvjesnost, depresija, West Bank, nasilje, nerazumnost, lične borbe, sve protkano u tački na zemlji gdje vrijeme teče čudno i stvari se ne mjenjaju. Sve je to svakako uticalo na daljnje djelovanje ovog benda koji je i kasnije spominjao Aman u svojim stvarima. Preslušavanje toga je i u mojoj podsvjesti vjerovatno formiralo neki sud o tom gradu, koji s obzirom da mi je bio u podsvjesti, nisam mogao ni svjesno prihvatiti.  Sad kad sam ga prepoznao, dok lutam i gledam stvari svojim očima, on slabi, ali je definitivno i dalje tu prisutan. Baš sam i Danijela pitao kako mu se čini na prvu, i on mi je dao sličan odgovor. Čudno. Nit smrdi nit miriše. A on nije imao nikakva ranija razmišljanja na tu temu i ovdje je banuo ne znajući skoro ništa, kao u suštini i ja.

Sunce je zašlo. Molitva sa mnogobrojnih minareta odzvanja čitavom dolinom ispod Citadele na kojoj stojimo. U gradu koji diše na ovakav način to je znak za još jedan snažan uzdah. Vrijeme je za akšam, četvrtu namaz molitvu u Islamu, koja u ovom trenu utiče na gomilu ljudi koji kao krvna zrnca teku ovim krvotokom ulica ispod nas. Kao što je nama bitan uzdah u našem funkcionisanju, tako je njima bitno klanjanje svake od pet dnevnih namaz molitva preko kojih se, po Islamu, povezuju sa Alahom.

Akšam utiče i na nas dvojicu. To je znak da se Citadela zatvara i da je vrijeme da se spustimo dole i još jednom svoja čula, prije polaska na počinak prepustimo ukusima i mirisima koje nam stari grad pruža.

Sutra, u svitaj dana, i mi bježimo iz Amana.

1 komentar

Comments are closed.

error: