Gozo

Nijanse plave pred očima me čine jako mirnim. Modru boju mora prošaranu rasplesanim valovima, od plavog neba iscrtanog gordim oblacima odvaja ravna linija nepreglednog horizonta. Tako blizu a tako daleko. Taj prizor prija svim mojim čulima i pokušavam ga upiti cijelim svojim bićem.

Negdje sam čitao da je naučno dokazano da je gledanje u more najbolji način za oslobađanje od stresa, sa istim učinkom za sve ljude. Pol, rasa, godine, klasni status, sve gluposti kojima sami sebe dijelimo i postavljamo si barijere su pred morem nebitni. Sa moje desne strane u prizor upada Komino, najmanje i najviše pusto od tri malteška ostrva. Prolazim ga dok plovim trajektom ka drugom po veličini, Gozu – koje je upravo ispred mene.

Mgarr, ostrvo Gozo

Klizeći Mediteranom ka Mgaru, ribarskom seocetu i glavnom pristaništu na Gozu, primjećujem dosta nepristupačnog terena obraslog niskim rastinjem, prošaranog žutim siluetama prepoznatljivih malteških građevina sa, naravno, dominantnim crkvama. Rijetko čovjek ima priliku vidjeti da se građevine stapaju sa krajolikom. A istom bojom građevina i  stijena u prirodi, ovdje je to postignuto. Djeluje mirno. I zbilja, kad se kroči na tlo Goza osjeti se dosta mirniji vajb nego na matičnom ostrvu. To mi danas odgovara. Da nema nas koji smo izašli sa ovog trajekta, jedini utisak da se ovdje nešto dešava trenutno bi ostavljale ove raznobojne brodice usidrene u luci. Za razliku od jučerašnjeg dana, danas sam se malo bolje upraksao sa malteškim javnim prevozom, te odmah hvatam bus za Viktoriju, najveći grad na Gozu. Tu je i centralna autobuska stanica, odakle se može vezati kombinacija za svaku tačku na ostrvu. Brdovitu Viktoriju maltežani u suštini nikad ne zovu tako, već Rabat. Tako se grad zvao prije 1887. kad je zbog zlatnog jubileja od 50 godina vladavine tadašnje kraljice Viktorije, preimenovan. Decenije vladanja su im izgleda u genetici. Uživam u meni vječito zanimljivoj malteškoj arhitekturi, manjim baroknim građevinama sa šarenim detaljima galerija i boja prozora, kao i šarmantno šćućurenim radnjama raznih profila. Ovdje može da se čuje malo više malteškog jezika nego inače na ostrvu, ali po nekim radnjama koje nisu zanatske, uglavnom su zaposleni stranci. Ja sam u nekoj antikvarnici nabasao na gospodina iz Jordana koji se oduševio kad je čuo odakle dolazim. Kaže, upoznao je mnogo mojih sunarodnika tokom trajanja rata u BiH, jer su neki bili privremeno smješteni u Amanu. Nisam znao za to, ali kamo sreće da ih nikad nisi imao priliku upoznati u takvim okolnostima. Naravno, čovjek nema ništa s tim i samo mi je prezentovao svoju urođenu arapsku gostoljubivost, želeći da se dobro osjećam u njegovoj radnji. I, po mogućnosti, nešto i da kupim.

Prolazim i kraj pozorišta, te stičem utisak da je ovo jedan od rijetkih kompletnih gradova na Malti koji mogu samostalno da funkcionišu, a da stanovnici ne moraju ići u područje oko Valete po nešto. Šetnju kroz Rabat mi prekida žamor okupljene mase ispred neke zgrade. Na njoj piše “Partit Laburista”, a iz klicanja govornika je prilično jasno da je politički miting u pitanju. Malteški Laburisti – koji više naginju ka ljevici su uz Nacionalističku partiju, za koju ne treba ništa objašnjavati, jedna od dve najveće stranke na Malti. Laburisti su trenutno na vlasti i to možda objašnjava ovoliku brojnost, iako nema ni šatora, ni pojest’ ni popit’, a tuče i fino sunce. Baš zbog njega i čudnog protoka vremena u Rabatu, koje je i mene neočekivano usporilo, pravim pauzu u jednoj kafani. Ispred mene je glavna ulica, ulica Republike, žila kucavica Rabata a, na uzvišenju iznad mene – tvrđava Citadella, nekadašnja žila kucavica ovog ostrva, ka kojoj ću se uskoro uputiti. Uz Cisk, kvalitetno malteško lager pivo, posmatram stvari oko sebe, ne razmišljajući pretjerano o onome što vidim. Smatram to uspjehom.

Penjući se ka Citadelli, primjećujem da izgleda prilično novo za jednu vijekovnu tvrđavu. Ulaz je restaurisan, a kad se uđe unutra može se primjetiti da restauracija traje i dalje, te neki dijelovi ne izgledaju nimalo dobro. U suštini, Citadella je pod konstantnom restauracijom u poslednjih par vijekova, još od vremena Otomanskih napada na red malteških Vitezova. Tad dobija svoj današnji oblik i svakako svoj najdominantniji objekat – katedralu Uspeća Bogorodice. U tom periodu stanovništvo se uglavnom seli u današnji Rabat a tvrđava dobija isključivo vojnu namjenu, čemu svjedoče do danas sačuvani topovi, osmatračnice, sprave za mučenje i zatvor, danas dostupan kao muzej. Pored njega, tu je još nekoliko muzeja: Muzej prirode Gozoa, Muzej arheologije, te jedan posvećen folkloru naroda sa Gozoa.

Osim folklora, prilično dosadno ako mene pitate. Ono što je meni odvuklo pažnju, lutajući uskim ulicama Citadelle, su divni pejzaži podno zidina tvrđave. Zelena polja trave na neobradivim brežuljcima su prošarana žutim cvijetovima kamilice. U tu idilu uleti i po koji objekat, ali zbog specifične boje i on se tu jako dobro uklopi. Taj prizor u kombinaciji sa morem u pozadini je nešto što definitivno čovjeku otme pažnju. Ta vrsta kamilice raste samo na ovom dijelu Malte, prilično nezahvalnom za bilo kakvu obradivost. Podno tvrđave su posjetitelji zamoljeni da je ne beru da se ne narušava njen životni tok i da ima mogućnost obnavljanja. Dobra uvertira pred sljedeću prirodnu ljepotu ka kojoj ću se uputiti.

Hodajući od Citadelle ka malom glavnom terminalu autobuskih linija, kojih ovdje ima daleko manje nego na ostrvu Malti, zbog čega se i ja daleko bolje snalazim, nalećem na veselu grupu nekih navijača. Mašu crveno-bijelim zastavama i poprilično odskaču od mrkog sub-kulturnog profila prisutnog na kontinentu. Opušteno izgledaju. Mediteranski. Ne uspjevam skontati za koga navijaju, a nisam htio ni da ih slikam, jer znam da navijači danas to ne vole. Bolje reći – gadno reaguju. Protiv modernog fudbala i to. Kontam da ovi možda i nisu takvi. Kasnije sam potražio utakmice odigrane na Gozu taj dan i saznao da su to članovi grupe Red Army, koja navija za Victoria Hotspurs-e, koji su na jedvite jade taj dan na domaćem terenu pobjedili Xewkija Tigers-e. Ludilo! Nemaju ovi problema sa modernim fudbalom, trebao sam slikati.

Ušao sam u autobus na liniji 311. Ispred mene se smjenjuju pusti ali neobično lijepi prizori ostrva. Palme i neki poveliki kaktusi bivaju s vremena na vrijeme nadvišeni ponekim borovim stablom. Djeluju kao prvi krug idile prije dolaska do zelenih brežuljaka prošaranih kamilicom u pozadini, s kojih se vidi i more. Nekada je taj sirovo lijepi prizor omeđen kamenom ogradom izgrađenom ljudskom rukom. U Homerovoj “Odiseji”, glavni junak Odisej, na putu ka svom domu tj. ostrvu Itaka nakon brodoloma isplivava na ostrvo Ogigiju, gdje ga nimfa Kalipso drži sedam godina zatočenikom, u namjeri da ga načini svojim besmrtnim mužem. Neki izvori kažu da je upravo Gozo to ostrvo, te je prilično popularizovano kao Ogigija. Promatrajući prirodu i upoređujući je sa florom i faunom iz Odiseje, ne bih se kladio u to. Drugi izvori kažu da je Ogigija u stvari Mljet, što mi zvuči realnije.

Gradići kroz koje prolazimo za minut su pusti, kao scene iz vesterna. Ovdje je vidno manje gradova nego na matičnom ostrvu i zbog toga je prilično jasno kad se nalazite u različitim mjestima, postoje neke jasne granice omeđene prirodom. Nema lokalaca na liniji 311, svi su turisti. Niko ne živi na poslednjoj stanici te linije – zalivu Dwerja.

Prizor je kao sa druge planete. Ogromne kamene formacije užarene suncem napadaju valovi, čiju moć pojačava i plavetnilo horizonta iza njih, ali kamenje stameno odolijeva napadima. Idealno mjesto za sjesti i posmatrati tu borbu, ili prosto samo svakodnevnicu moćne Dwerje. Tu je priroda formirala i Azurni Prozor – najveću prirodnu atrakciju ostrva Gozo. Malo po malo nagrizajući stijene, more je svojom silom uticalo da se prirodnom erozijom razvije monumentalni luk kvadratnog oblika formiran u stijenovitoj formaciji, visok i širok oko 25 metara. Zbog svog specifičnog oblika dobija naziv Azurni Prozor. Stvorila ga je priroda, a ona ga je i uništila. Prozor je srušen tokom velike oluje 2017. godine. To uništenje je malo potpomogao tj. ubrzao masovni turizam i silni ljudi koji su se pentrali po luku, ali samo malo, jer je bilo neizbježno zbog konstantne erozije. Sad se oko dijelova stijene vrte samo ronioci na dnu Mediterana. Vratiće priroda čovjeku saučesništvo u ovome, u to ne treba sumnjati.

Kamena formacija sa desne strane je ostatak Azurnog Prozora

Ipak, nedaleko od zaliva, stameno stoji kamen Fungus, 60-ak metara visoka stjenovita formacija. Zabilježeno je da na njoj raste specifična vrsta ljekovitih gljiva, sa odličnim efektom liječenja različitih bolesti poput dizenterije, krvarenja, impotencije. Možda ovo liječenje impotencije objašnjava što je danas Malta najgušće naseljena evropska država? Godine 1746., Veliki majstor Pinto nalaže oružanu stražu oko kamena, zarad zaštite ljekovite biljke od lopova, te bezbjednog transporta do bolnice u Valeti. U tu svrhu je izgrađen i toranj za stražu koji je tu i dan danas. Očuvanje lijeka je tad bilo jako važno redu Malteških vitezova koji su bili iz reda hospitalaca (hospital-bolnica). Taj red nastaje u Jerusalimu u 11. vijeku, a prvobitna i primarna svrha im je bila pomaganje bolesnima, te je njima zapravo i puno ime Suvereni vojni bolnički red Svetog Jovana Jerusalemskog od Rodosa i od Malte. Sa Rodosa su ih Otomani potjerali na Maltu, a majstor Pinto se vjerovatno prevrće u grobu zbog silnih turista koji su posjećivali ovu lokaciju nakon popularizacije Azurnog Prozora u raznim filmovima i popularnoj seriji Game of Thrones, jer su na ovim stijenama valjda snimali neku svadbu. Realno gledano, odlična lokacija za stajanje na ludi kamen.

Na putu od Rabata ka zalivu pažnju mi je privukao jedan zanimljiv putokaz ka mjestu koje sam i ranije planirao posjetiti, tako da u povratku tu izlećem. Častim oči hodajući krajolicima koje sam gledao iz autobusa ali ovaj put krećući se ka crkvi Ta Pinu – za Maltežane, jednu od najvažnijih u državi. Priča kaže da je na toj lokaciji postojala trošna kapelica, za koju je je, zbog lošeg stanja, Papin poslanik naložio rušenje 1575. godine, te pripajanje te parohije katedrali Uspeća Bogorodice u Citadelli. Ipak, kad je počelo rušenje, jedan radnik momentalno lomi ruku, što se shvata kao znak da kapelicu ne bi trebalo dirati. To joj daje na značaju pa se obnavlja 1611. godine, novcem koji je ponudio lik koji se zvao Pino Gauci. U tom periodu se oslikava i ikona Bogorodice koja dominira oltarom, a crkva kasnije zbog utemeljitelja dobija ime Ta Pinu, što bi u prevodu značilo od Pino-a.

Nekad 1883. godine, lokalna radnica u polju koja je prolazila kraj tadašnje kapele, čuje ženski glas koji je poziva da uđe u kapelu, te nakon ulaska joj poručuje da “izrecituje tri zdravo Marije u čast tri dana koliko je Isusovo tijelo ležalo u grobu”. Ova se oduzima i ne priča nikom dve godine o tome. Ipak, napokon govori prijatelju koji joj priznaje da je u isto vrijeme čuo ženski glas iz kapele koji mu je poručio da poštuje Hristove rane, a nakon toga mu je majka izliječena, nakon što se pomolila Djevici iz Ta Pinua. O tome se pročulo i puno ljudi je počelo svjedočiti o čudesnim iscjeljenjima, kako Maltežana tako i stranaca, nakon molitve Djevici iz Ta Pinua. Mjesto postaje centar hodočašća još krajem 19-og vijeka, a pečat svemu ovome daje i Vatikan posjetom više Papi u zadnjih 100-ak godina. To objašnjava zašto je postavljen putokaz koji me je naveo, i danas jako lijepo izgrađenu crkvu u neo-baroknom stilu na toj lokaciji, te veliki parking pored, za hodočasnike, jelte.

Meni je moj unutrašnji glas poručio da je vrijeme za užinu, te sam se ispucao na malo uzvišenje iznad same crkve, sa koje se vidi divan krajolik koji je okružuje. Sjedeći na nekom kamenu i klopajući kasatu, sjajno malteško pecivo punjeno sirom i špinatom, posmatram sve što ostrvo Gozo u ovom trenutku ima da mi pruži. Mir, tišinu, prirodu, more, vjeru. I domaću kuhinju. Svako može da uzme ono što mu treba. Ja sam bivstvujući na ovom kamenu namirio i dušu i tijelo, pa mi sad treba linija 311 da se vratim u Rabat, te onda linija N301 za pristanište, jer sunce uskoro počinje da zalazi i vrijeme je da jurim trajekt nazad.

Mgar me dočekao i dalje tih ali ipak – koloritniji. Sunce koje zalazi svojim nijansama zlatne naglašava razne boje na usidrenim brodicama u luci. Nakon ukrcavanja na brod, meni ostaje samo da se zavalim na palubi, stavim slušalice u uši, pustim “Mediteran” od Eve Braun i prepustim se.

Sunce zalazi

poslednje senke pred mrak

stoje svi satovi

vreme se obnavlja

Eva Braun – Mediteran

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: