Carski vrtovi Šangaja

Sedam je ujutro. Tišina je skoro pa mrtvačka. Zraci sunca napadaju smeđu zavjesu koja se navlači preko ulazne strane mog kreveta na sprat, iluzujući meni krmeljavom misteriozni smeđi portal sa slabašnim svjetlom na kraju. Da ne osjećam ribanje grla, ovo bi bilo prilično zabrinjavajuće iskustvo. Sreća u nesreći.

Nisam još ozdravio, ali se dosta bolje osjećam nego juče. Skidam čepove za uši i čujem cimera sa kreveta iznad kako i dalje hrče. Da Bog da on bolji bio, zbog njega sam i stavio čepove. Povlačim čaršav i vidim očigledno na brzinu skinute kanađanke poluobnaženog cimera preko puta koji nije još skontao da imamo čaršave za kakvu-takvu privatnost u sobi. Limenka piva pored cipela objašnjava i zašto nije. Bilo mi je drago, ali dosta upoznavanja. Moram u apoteku. Ogledalo lifta mi uliva nadu da ne izgledam baš pretjerano loše. Gospoda vratari me ne primjećuju dok prilično umrtvljeno čitaju neke novine u holu zgrade. Ovi mi ne izgledaju kao neki koji rade jutarnju gimnastiku, koju dosta starijih Kineza radi ujutro po parkovima. Ulica je, iako je rano jutro, već dosta živahnija od vratara iz zgrade. Pretraga područja na telefonu mi pokazuje da je apoteka malo niže niz ulicu. Preskačem ribu ispalu sa istovara ispred obližnje ribarnice, dok mi se taj miris miješa sa mirisom žačina sa štanda ulične hrane pored. I pored ovih nuspojava, pri tom pazeći da me ne raspali neki motorić, držim fokus ka pretpostavljenoj lokaciji dok me, otvorivši vrata, nije presjekao dobro poznati miris apoteka. Miris sterilnosti. Vjerovatno isti u svakoj apoteci na svijetu. Rade dve apotekarke, a ja odmah startam mlađu jer iskustvo govori da bi mogla biti bolja sa engleskim. Bingo. Objašnjavam joj problem, pita kad je počelo i bez mnogo razmišljanja skida sa police jednu kutiju. Gomila kineskih slova i nacrtan veliki tupavi zmaj. Kaže 2 pilule na svakih par sati i biće to dobro. Zmaj je vekovima jako bitan simbol u kineskoj kulturi, ali dolaskom modernijih vremena dobar dio tog simbolizma je zaboravljen. Danas je prisutan kao simbol obilja, prosperiteta, blagostanja, dobre sreće. Simbolički, grlo mi nije moglo biti u boljim “rukama”.

U obližnoj prodavnici se snabdjevam s par pakovanja instant nudli i spremam si doručak (sipam toplu vodu u nudle i onda to promješam sa začinima koji dođu u pakovanju) na terasi hostela. Te instant nudle ovdje svi živi klopaju, dolaze u više ukusa (govedina, svinjetina, piletina) i pravi su mali instant delikates na koji sam se navukao i ja. Jedina mana im je što ne zasite baš mnogo, ali to se rješava duplom porcijom. Vremenska razlika između Šangaja i Banjaluke je 6 sati, što znači da je kući prošlo 2 iza ponoći. Na sajber frekvencijama nema nikog jer ljudi spavaju, ali starcima će sigurno laknuti kad vide fotografiju duplog obroka kad se probude.

Ne deblja puno!

U momentu intezivnog korišćenja maternjeg jezika, malo tipkajući, uglavnom čitajući, počinje da mi se pričinjava i da ga čujem u blizini. Pogledam oko sebe na skoro pa praznu terasu i zaista – čujem poznat glas koji dolazi sa telefona momka koji sjedi na malo udaljenijoj klupi od mene. Glas je to Miroljuba Petrovića, onog “ideš pod mač bato” lika kojeg je vjerovatno, ne svojom krivicom, upratio svaki korisnik interneta na ex-yu govornom području. Frapirano startam zemaru sa pitanjem odakle je i dobijam još frapiraniji ozareni odgovor.

– Iz Srbije brate! Milo nam je obojici. Da imamo rakiju, kao što nemamo, ne bi dugo potrajala. Postoji taj neki lijep i blago euforičan osjećaj kad tako daleko od kuće sretnete nekog ko priča istim jezikom. A to je zato što dolazimo iz specifično sjebanog područja gdje ogroman broj ljudi nije u mogućnosti da od svog rada živi normalne živote i odu na kratko negdje bliže, a kamoli da putuju dalje. Zbog toga je lijepo kad, makar i na kratko sretnete nekog. Uvijek kontakt bude srdačan, a dalje je na čovjeku kao individui koliko želi da nastavlja razgovor. U Kini mi se to znalo desiti par puta, jer dosta naših ljudi tu radi, pa sam ih sretao na nekim jako čudnim lokacijama. Negdje dalje, na nekim drugim mjestima daleko od kuće, uglavnom nisam nikog. Bole je iz Kruševca i radi u Pekingu, predaje engleski jezik klincima. S obzirom da se bliži dan Republike Kine, ima par slobodnih dana pa je odlučio da posjeti drugara koji radi u Šangaju. Zapravo je baš u hostelu čekao da ga ovaj pokupi. Riječ o ovom, riječ o onom. Poziva me da im se pridružim večeras u zajebanciji. Srdačno zahvaljujem na pozivu, ali ne obećavam. Ko zna gdje će mene put odvesti danas. Nakon jela sam podudlao dve zmajeve pilule za grlo i krenuo ka jednom od najljepših mjesta u Šangaju, onako kako ja najviše volim – pješke.

Prizori oko mene se neprekidno mjenjaju. Sa jedne strane su male ulice, laičkom oku pune tradicije, ljudi koji žive svoju normalnu radničku svakodnevnicu. Kina kakvu sam možda i zamišljao dok je nisam malo zagrebao. Drevna kultura. Sto metara dalje sušta suprotnost. Ultra moderni centri sa nivoima luksuza, bogastva i usluga koje možda nisu zamislive ni najpohlepnijim buržujskim mikro društvima u školskom kapitalizmu. Ali ovo sve se dešava u komunizmu. U kontrolisanom sistemu. I u ovom obliku je počelo da postoji u zadnjih 30-ak godina, ne ranije. Svakodnevnica šangajskih ulica kojoj svedočim me navodi na razmišljanje o jednoj temi vezanoj za danas nepostojeću zemlju u kojoj sam se rodio. Komunističku zemlju, u svoje zlatno doba postojanja po mnogim faktorima daleko ispred tadašnje Kine. Da se održalo to zlatno doba razvoja, da li bi ona danas imala vozove koji idu 400 na sat? Da li bi srednja klasa, tad jaka kao današnja kineska, ostala takva? Da li bi imali neki kontrolisani app za komunikaciju? Da li bi znali za Xiaomi kraj Čajevca? Da li bi svi bili samoupravljači? Šta bi bilo kad bi bilo? Tim idejama postojanja utopističke SFRJ detaljnije se pozabavio srpski pisac Marko Vidojković u maštovito zabavnom (i ne više od toga, po meni) sci-fi romanu “E baš vam hvala”, i ne mogu se oteti utisku da je baš Kina bila inspiracija za utopijsku Nansalafu (kineska riječ za Jugoslaviju). Država se nikad nije raspala, iako je krajem 80-ih postojala kriza. 1989. godine se srušio avion sa kompletnim Predsjeništvom SFRJ i predsjednicima narodnih republika. Ante Marković i vojni vrh nisu bili u avionu, te nakon nesreće Novih narodnih heroja (kako su poginuli nazvani u romanu) su svi narodi i narodnosti osvješteni da je ipak spas u samoupravljanju i naprednim idejama socijalizma. Predvođeno Markovićem i reformama se izlazi iz krize. Država danas je svjetska vojna, ekonomska i sportska supersila, gdje je sve funkcionalno i uredjeno zahvaljujući okrutnosti i hladnoći partije koja bez pardona čisti pred sobom sve što nije pogodno. Tu Obod Cetinje pravi pametne telefone, Čajevec tablete, a Zastava električne automobile. Marihuana je legalizovana još od 90-ih. Magnetno-levitacioni voz od Skoplja preko Beograda i Zagreba do Ljubljane stigne za četiri sata, a Juskipap je aplikacija za komunikaciju koju svi koriste. A onda se kroz dimenzionalne portale kreću pojavljivati osobe iz paralelne stvarnosti, naše sadašnjosti, sa puno drugačijim i tamo iskorjenjenim gledištima. I tu počinje šou. Zabavan roman.

Moderne zgrade lagano padaju u drugi plan. Mjenjaju ih tradicionalne kineske višespratne kuće. Zlatni simboli dominiraju na njima. Crveni lampioni lebdeći sa stropova nagovještavaju dugu tradiciju. Na banderama pored, kineske zastave vijore kroz stvarnost. Bliži se dan Republike Kine. Suvenirnice i antikvarnice su svuda. Bazar. Lokacija prilično pretrpana turistima, a čini mi se da je njima (nama) najviše i prilagođena. Stigao sam u vijekovni stari centar grada, nekad ograđen odbrambenim zidovima – Stari grad Šangaj. Za vrijeme dominacije internacinalnih postojbina, ovdje je bilo sjedište kineske vlasti u gradu. U njemu je i jedan od najljepših kineskih vrtova – Yu Yuan. Vrt sreće. Započet 1559. godine, završava se tek 1577. godine i, kao svi kineski vrtovi, dosta je drugačiji od onih na koje smo mi (geografski) Zapadnjaci navikli.

Dok je većina zapadnjačkih svojim ravnim linijama, redom i simetrijom bliža arhitekturi nego prirodi, kineski su sušta suprotnost. Oni ostavljaju utisak uređenog, ali u suštini netaknutog pejzaža. Život u skladu sa prirodom je jedno od najbitnijih obilježja kineske kulture tokom čitavog njenog postojanja. Baš zbog tog sklada sa prirodom, kineski vrtovi imaju svoju nepravilnu, prirodnu formu. Dva elementa su ključna u cjelovitosti vrta – planina (stijena) i voda. Oni su uvijek uklopljeni zajedno jer simbolizuju savršenu harmoniju prirode kroz yin-yang koncept. Voda predstavlja ženski ili yin princip – zatvo­renost, mekoću, vlagu i tamu, dok stijena simbolizuje muški ili yang princip – otvorenost, tvrdoću, suvoću i svjetlost. Voda je prisutna u svim svojim formama, kao tekuća voda potoka, rječica, ili stajaća voda jezera. Isključivo tako, nikada kao fontana, jer to nije prirodan tok vode. Stijene koje su se polagale u vrtove su se nakon dosta pažljive potrage pronalazile u prirodi. Posložene jedna na drugu predstavljaju brda i planine. Centralna stijena ovdje je od žada, visoka 3.5 metra sa 72 rupe u sebi. Legenda kaže da je bila namjenjena carskoj palati u Pekingu, ali je nakon potopa broda koji ju je transportovao izvučena iz Huangpua ostala u Šangaju. Navodno, ako se zapali štapić u dnu, dim će podjednako izlaziti iz svih rupa. Ispunjen raznim arhitektonskim elementima, vidikovcima, terasama, paviljonima za sjedenje i specifičnim vijugavim,  natkrivenim stazama duž svih elemenata vrta Yu Yuan je specifična oaza mira u ovom megalopolisu.

Podno izlaza iz ove miline je još jedan svijet za sebe. Prljavština, neugledne kuće, jeftina ulična klopa. Svakodnevnica prostih ulica. Niko ništa ne pokušava da ti proda i svi gledaju svog posla. Totalna suprotnost od obližnjeg ušminkanog trgovačkog bazara. U vrijeme procvata Šangaja i formiranja internacionalnih postojbina, veliki broj Kineza je dolazio u grad u potrazi za boljim životom. Nisu mogli naseljavati internacionalne postojbine, pa su se u velikoj mjeri naseljavali u ovom dijelu grada, stvorivši svojevrstan geto. Duh tog vremena se malo osjeti i danas. Nema šminkanja čak ni za dan Republike, koji se, kao što sam spomenuo – bliži.

Narodna Republika Kina je osnovana 1. oktobra 1949. godine. Osnovala ju je Komunistička partija, formirana 1921. godine, baš ovdje u Šangaju, koji je jako bitan grad za nastanak Republike. Prvi, drugi i treći oktobar su zvanični praznik, to se spaja i kombinuje sa vikendima te ispadne skoro 7 prazničnih dana. Zato se ovo naziva Zlatna sedmica. Tad ljudi iz gradova putuju u unutrašnjost, i obrnuto. A zamislite kako izgleda kad otprilike 700-900 miliona Kineza putuje? Naći avionsku, autobusku, ili voznu kartu na frku u ovom periodu je skoro pa nemoguće. To je svojevrsna mala trauma. Mnogo domaćih turista je već doputovalo u Šangaj. Po radoznalim pogledima ka meni, pretpostavljam da su iz manjih gradova. Stidljivo su radoznali. Neuspješno paze na manire. Došli su da vide ono što je možda i najreprezentativniji simbol njihove republike, da mu se poklone, dive, uživaju u njemu. Da se ponose.

Imaju i čim!

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: