Na preporuku sam probao neke stvari, ali nisam previše eksperimentisao. Možda na to utiče i činjenica da dosta budem sa našim ljudima koji su tu već neko vrijeme i ne jedu je skoro uopšte. Ja nisam neki gurman, jedem za energiju, ali opet baš zbog toga trudim se da pazim šta unosim u sebe. Na ovakvim putovanjima je to nekad naravno nemoguće, ubaciš u sebe šta god. Ovdje je objed ozbiljan ritual koji jako dugo traje. Hrana dolazi u serijama na sto bez nekog specifičnog redoslijeda, ti sam sebi griluješ na stolu to što si naručio (meso, krompir, itd) i to traje. Kinezi uživaju u tome i obrok ima kultni status, kao kad mi naveče izađemo da cugamo i popričamo sa prijateljima, tako oni isto cugaju al uz obilan obrok. Ulična hrana je već druga priča i tu volim da pročačkam štošta, uglavnom zbog specifične atmosfere gdje se to služi. Ipak, za ozbiljnije obroke ovdje se sve više pored evropske, okrećem korejskoj i indijskoj klopi, jer mi sve dođe u jednom služenju i ja sam sit. Začinjeno takođe jeste, ali na neki način koji mi više prija. I dobijem pribor za jelo.
Nakon odlične piletine i krompirića sa salatom za doručak, hvatamo taksi i krećemo put Beidahea, najpoznatijeg kineskog ljetovališta na Bohejskom moru, koje je na 20 minuta vožnje od Qinhuangdaoa. Taksista je lud. Totalni izuzetak pravilu o kojem sam pisao ranije. Srednjih godina, non stop priča na kineskom, unosi nam se u face dok to radi, donekle i iritantno, mada nas zabavlja. Zoki mi govori da obratim pažnju kako bi sad mogao da reaguje, i izgovara riječ Nansalafu. Ovaj odljepljuje totalno, sa glasnim oduševljenjem pušta volan i gestikuliše rešetanje mitraljezom dok ispušta ratatata zvuk. Taksi dobro skreće sa trake i trznu i nas i njega, ali hvata se on volana i nastavlja da rešeta dok vozi, po ushićenju očigledno ne promašujući svoje mete. Nan znači jug, a salaf znači slavenski. Nansalafu znači Jugoslavija, a prva asocijacija na tu riječ je taksisti bio film „Valter brani Sarajevo“, tako da je on kao Bata počeo da tamani Švabe. Zamalo da potamani i Zokija i mene. Ovaj film je jedan od najgledanijih svih vremena u Kini, što je kod nas bila neka urbana legenda, čiju istinitost sad potvrdismo na (zamalo) teži način. Kad spomenete starijim i sredovječnim Kinezima Jugoslaviju, vrlo vjerovatno ćete dobiti dosta reakcija odobravanja, jer je to njihov stari komunistički prijatelj. Mlađima to ne znači ništa. Primjera radi, u Tianjinu postoji neki park u kojem su izloženi stariji tenkovi Kineske narodne armije, koje pazi stariji gospodin, čuvar. Ja zastadoh kraj tenkova da malo pogledam, a gospodin nekako pretpostavi da sam Amerikanac i malo mrgudno mi postavi pitanje „USA?“. Ja mašem glavom i govorim Nansalafu, na šta on skače od radosti, tapše me po ramenu i od oduševljenja samo što nije okrenuo cijevi onih tenkova ka Americi pa da zapucamo zajedno na mrskog neprijatelja. Zanimljivo je da od svih Nansalafu zemalja, Srbija i Bosna i Hercegovina su i danas jedne od ukupno 20-ak zemalja za koje nije potrebna viza za ulazak u Kinu, rame uz rame sa Jermenijom, San Marinom, Mauricijusom, Bahamima, Barbadosom, Bjelorusijom, Ekvadorom, Fidžijem, Grenadom, Katarom, Sejšelima, Tongom, Emiratima, Brunejima, Singapurom i Japanom. Pitam se jel otkida taksista i na Kurosavu?
Mao Ze Dung je imao svoj ljetnikovac u Bajdahu. Članovi Komunističke partije, zbog relativne blizine Pekinga, drže sastanke ovdje preko ljeta. Ima tog nekog šmeka ovdje, drugačijeg od onog što sam do tad, a i poslije, vidio u Kini. Miješaju se mirisi mora i borova. Građevine su niske. Nema nebodera. Nema čak ni zgrada, sve su neke vile i hoteli građeni u obliku mini dvoraca sa kulama i kupolama, u evropskom stilu. Podsjeća me na neke mondenske primorske gradove na Jadranu, gore u Istri i Sloveniji. Očigledno namjenjeno turistima, a opet nekako smireno. Po nazivima pabova i restorana na ruskom, kao i par statua osoba sa kriglama piva, mogao bih da pretpostavim ko je glavna ciljna grupa? Ipak, plažu okupira samo domaće življe. Svi su uredno ostavili svoju obuću na glavnoj kapiji ulaza na plažu i bosi ili u čarapama uživaju na svoj način. Kao i komšije im iz Qinhuangdaoa ne pate baš za suncem, ali svakako da uživaju na istom. Pješčana plaža je lijepa i neobično široka do spajanja sa morem, a jedan dio se spaja sa nekim tematskim zabavnim parkom gdje je svaki dio određeno tematisan. Made in China Santorini, Pirati sa Kariba, dalje nismo zalazili. Plaža parka je puna mladenaca koji se fotografišu za foto album, i to u najluđim mogućim pozama. Valjaju se po pijesku, leže u moru, skaču po stijenama i kamenju, i ovdje ono “stati na ludi kamen” dobija svoj puni smisao. Preludo! Sa najvišeg tornja u parku se pruža sjajan pogled na Quinhuangdao. Mi se stacionirasmo na jednu stijenu iznad plaže i uživamo u prizoru čekajući sumrak.
Naveče je promocija nekog vina koju organizuje uprava naselja Habitat u parkiću u sklopu istog, pored kompleksa gdje smo smješteni. Naravno, Zoki je pozvan a sa njim i ja. Na žurci je prisutno dosta visokih članova partije sa porodicama, lokalnih glavešina Quinhuangdaoa. Ozbiljan bal. Ja sam očekivao neku uštogljenu, pomalo korporativnu atmosferu, ali ne, skroz je suprotno. Bend svira, ljudi se zezaju, opušteni su, što u Kini znači – glasni su. Klinci skakuću na nekim svjetlećim igračkama u obliku zeca koje prvi put vidim, što po mraku izgleda prilično živopisno. Ipak, glavni alfa astal koji privlači dosta pažnje je onaj sa balkanskom trenerskom sekcijom i putnikom namjernikom. Vino se plaća isključivo WeChatom, što meni onemogućava da obrnem turu, no kasnije već cugamo besplatno jer su se promoterke, blago rečeno – izgotivile na nas. Bend svira neki lagani rege koji ne dotiče mnogo ekipu na promociji. Muzički nezanimljivo, ali s obzirom gdje se nalazim, slušanje i posmatranje toga je meni izuzetno zanimljivo.
Ekipa u bendu je očigledno alternativna i nema puno veze sa dešavanjem. Gitaristi je kaiš od gitare u rasta bojama, perkusionistkinja fura dredove, basista je očigledno tu najležerniji, jedino mi je vokal opasno fensi i vjerovatno ih je sve skrpio štapom i kanapom da tu sviraju i uzmu pare. Nakon svirke, gitarista koji poznaje Zokija od ranije, prilazi za naš sto i ja mu čestitam na finom stilu sviranja, na šta se on oduševljava i poziva nas na druženje u Mok, gdje smo mi svakako već planirali otići. Gitarista mi se predstavlja kao Eric iako se zapravo ne zove tako, ali puno Kineza koje sam tamo imao priliku da upoznam, tj. koji pričaju engleski – su dali sebi neko englesko ime. Pravo ime često ne žele ni da kažu, i kad ih pitaš što si daju ta imena budu u fazonu – to je sasvim normalno. Zanimljivo, ali ovi koji ne pričaju engleski kažu pravo ime. Možda ovi koji pričaju, smišljaju engleska da bi ih mi lakše zapamtili u konverzaciji? Mok je jedina alternativna kafana sa malom binom za nastupe uživo u Qinhuangdau, s toga ne čudi da i ovi muzičari zalaze tamo. Neki mladić svira akustaru i nešto recituje na kineskom, prilično sa emocijom, na opšte oduševljenje dama u malobrojnoj publici. Eric mi priča koliko gotivi reggae, da mu je to najbolja muzika na svijetu i naravno da je Bob Marley Bog. Ja ga pitam zar to nije Haile Selasie?, ali nije shvatio prirodu šale. Nije ga baš mnogo zanimao ni roots reggae koji sam pokušavao da mu predočim, ali okej, on je više za ovaj tralala pristup, čovjek je samo sa tim imao dodira. I to moram da poštujem, jer generalno, jako je teško doći u dodir sa nečim alternativnijim tamo u Kini, uslijed silnih cenzura. Posebno u manjim gradovima, koji opet imaju velike populacije koliko god mali bili. Tako da ako želiš da se uputiš u nešto – stvarno moraš da se potrudiš.
Iako su u mnogim kineskim gradovima bijelci vrlo poželjna klijentela u ugostiteljskim objektima, jer im to nekim lošim (auto)rasističkim sistemom vrijednosti “diže cijenu”, u Moku to nije slučaj. Opušteno je. Qinhuangdao jeste relativno manji grad za kineske pojmove, ali je luka, navikli su na strance, pa možda zbog toga. U Pekingu sam na Sanlitunu (hype dio grada) bio u jednom klubu gdje ima odvojen šank u centralnom dijelu kluba koji je rezervisan samo za ljude koji nisu Kinezi. Tu im se daju kuponi za besplatnu cugu i udaraš dok ne crkneš….il te ne izbace, ako pretjeraš. Zašto to rade? Da te drže unutra jer to diže hajp o klubu kao “to be” mjestu. Gomila je takvih klubova, a opet, u Šangaju sam bio u odličnom underground klubu gdje je skroz opušteno i bez toga, tako da ne treba striktno kategorizovati. Ako mislite ići u Kinu da pijete džaba, znajte da to nećete moći vikendom već samo u prvoj polovini sedmice, i naravno raspitajte se gdje je to moguće. Baš zbog te atmosfere Moka, tu zalazi i dosta stranaca, u ovom slučaju Rusa, Bjelorusa i Balkanaca koji su tamo stacionirani, a upoznao sam i jednog Švabu, trenera golmana. Tip kaže da ga je za to spremao Oliver Kan lično. Po njegovom shvatanju materije, rekao bih da Kan uzima dobre pare na brzim kursevima. Zoki zna dosta te ekipe pa sa svima ćakulamo po malo. Nakon cjelovečernjeg druženja sa gomilom ljudi, pali se lampica da moram da ranim na jutarnji voz koji kreće u 7:00. U tim jutarnjim situacijama ja volim ustati apsolutno spreman za polazak, tako da odlazimo ne bih li ja ispoštovao sebe i spremio ruksak prije spavanja. Nakon buđenja se pozdravljam sa Zokijem do sledećeg viđenja. Zahvalan na sjajnom vikendu bacam još jedan pogled na Žuto more, i jurim na voz za Tianjin.
