Teheranska hronika

Žene u zadnje vagone. Muškarci u prednje. To su pravila teheranskog metroa. Ja sam ušao u središnji vagon. Ljudi u njemu ne poštuju pravila.

Osjetim poglede na sebi dok ja svojim pogledom pratim crvenu metro liniju koja vodi ka teheranskom južnom autobuskom terminalu. Većina ljudi nosi maske pa ne mogu da im vidim lica. Ipak, prodorne persijske oči vidim svima, i sve se u svojim lutanjima na kraju zaustave na meni. Ako postoji trenutak u životu kada imam pravo da se osjećam kao prase u Teheranu – upravo ga živim punim plućima. Bukvalno, jer nisam stavio masku. Ne gledaju ovi ljudi u mene jer im je neobično da vide stranca. Teheran je ogroman megalopolis kakvih nema puno ni u Evropi, a zatvoreni Iran je daleko naprednija zemlja nego što većina nas uopšte ima predstavu. Vide ruksak na mojim leđima i njima je, s obzirom na aktuelnu situaciju u zemlji, neobično da vide turistu u gradu. Smrt Mahse Amini prije tri sedmice je pokrenula seriju protesta protiv iranskih vlasti. Mahsa je 13. septembra uhapšena od strane policije za moral u blizini metro stanice kod mosta Tabiat zbog navodnog nepropisnog nošenja hidžaba. Ja sam sutradan nesvjestan toga svega pokupio svoju odobrenu vizu u Iranskoj ambasadi u Sarajevu.

Djevojke u Teheranu obično znaju gdje stoji policija za moral, tako da čak i ako ne nose pravilno hidžab, a mnoge ne nose skoro uopšte, na tim lokacijama ga navuku kako treba. Mahsa nije bila iz Teherana. Iako se u tim situacijama obično održi kratko predavanje djevojkama o važnosti hidžaba u Islamu te obično žavrši verbalnim upozorenjem, nju su navodno premlatili do te mjere da je od zadobijenih povreda preminula tri dana nakon hapšenja. Protesti kreću odmah i šire se većim dijelom zemlje, a iranske vlasti blokiraju internet već drugi dan od početka protesta. Ljudi komuniciraju preko VacApa, Telegrama i Instragrama i najlakše im je tako sasjeći komunikaciju. Nakon toga počinje da se plasira gomila uglavnom nepotvrđenih informacija sa svih strana, te čovjek više nije siguran čemu da vjeruje, jer bar smo mi na ovim prostorima više puta osjetili snagu zapadnih medija i trebalo bi da smo naučili kako stvari funkcionišu.

Jedno je sigurno: u Iranu je konstantno neki haos, a situacija u zemlji je trenutno uzdrmana više nego inače. Ljudi protestvuju za pripadajuća im prava i plaćaju debelu cijenu zbog toga, protesti i dalje traju ali u manjem intezitetu, a sa njima i jača blokada interneta pa je VPN neophodan, ali ne uvijek i funkcionalan. U hostelu su mi rekli da su do prije 10 dana bili skroz popunjeni i onda su ljudi počeli masovno da otkazuju, tako da smo od stranaca tu bili samo neki Švabo i ja.

I zaista, taj Švabo i neki Rusi su bili jedini stranci koje sam sreo u svojim kratkim skitanjima Teheranom.

A ona su počela dan ranije, osmog oktobarskog jutra, kad me je taksi sa aerodroma izbacio u nešto što sam pretpostavljao da bi mogao biti centar grada. Teheran, ogroman kakav jeste je jako decentralizovan, pa ta veličina grada putniku namjerniku otežava „posao“ jer nije siguran sa koje strane bi ga prvo podudario. Ipak, baš u centru mape grada, između bogatog sjevera i otužnog juga stoji palata Golestan i čini se kao pravo mjesto za početak. Zapravo, tako bi bilo da nije 7 ujutro i da ne moram ubiti dva sata do otvaranja. Šetajući širim područjem oko palate se prvi put nesvjesno susrećem sa rasporedom sjedenja u teheranskom javnom prevozu. Subota je prvi radni dan nakon vikenda u Iranu. Ljudi idu na posao i na autobuskim stanicama ih vidim poredane kao pod špagu u formaciji muškarci naprijed – žene nazad.

Dosta ljudi telefonira i tri ringle koje odaju kamere novijih ajfon modela su na moje veliko iznenađenje egal sa kineskim i korejskim modelima telefona. S obzirom da u Iranu vlada strašna inflacija, a ajfonovi uvijek drže visoku cijenu, nakon razmjene novca ne mogu da se ne zapitam koliko džakova punih keša bih morao imati da kupim ajfon ovdje? Zvanična valuta u Iranu je rijal, ali sve se plaća u tomanima. Tako će se za jedan evro dobiti oko 310-320 hiljada rijala, što mu dođe oko 31-32000 tomana, što se predstavlja kao kurs 1:32. Za razmjenjenih stotinu evra dobijete toliku količinu novca da to u novčanik stati ne može, preliva se na sve strane i budete iznenađeni kao da ste dobili na lotu. Spoznaju da ste milijarder može brzo stići paranoja koja prati strah od pljačke, ali Iran nije mjesto gdje stranac treba da se brine oko toga. U mjenjačnicama nekad ni nemaju živ keš, pa nema druge nego okrenuti se uličnim opcijama. U suštini, Iranci danas najviše koriste kartice i zezaju se da čak i prosjaci imaju mašinu za provlačenje kartica. Funkcionalne su samo iranske kartice, od zapadnih vajde nema, tako da je strancima živ keš jedina opcija. Iako visoka inflacija čini Iran dosta jeftinom zemljom za proputovanje, svakako je skroz druga priča živjeti tamo. Ipak, jedna stvar koja debelo utiče na svjetsku ekonomiju njih ne brine – litar goriva ovdje košta 3000 tomana, što mu dođe negdje oko 10 centi. Svi se u nečemu voze.

Iako je stil vožnje u Iranu klasičan bliskoistočni bez ikakvih pravila, vrlo brzo upada u uši da Persijanci za razliku od svojih komšija Arapa ne trube non stop. Smoga ima dosta, kvalitet vazduha je osjetno loš, ali ulice Tehrana su neočekivano vrlo čiste i to je još jedna očigledna razlika u odnosu na arapske komšije. Ipak, nema ovdje prepoznatljive persijske ljepote. Dominiraju široki bulevari, avenije bez misterije i moderne zgrade bez persijskog plavog koje oko toliko očekuje. Sve je široko i grubo. U blizini Golestana je i par ambasada, a zanimljivo je da je ruska preko puta engleske. Još zanimljivije je da su šašavi Iranci ulicu u kojoj se nalazio ulaz u englesku ambasadu nazvali po Bobiju Sandsu, članu Irske Revolucionarne Armije koji je preminuo 1981. u zatvoru nakon štrajka glađu, pa su Englezi bili prinuđeni da ulaz u ambasadu relociraju na stranu druge ulice.

Zidovi oko bivše američke ambasade, koja je malo sjevernije su išarani prigodnim muralima koji jasno dočaravaju mišljenje Iranaca o djelovanju američke vlade. Danas je to muzej špijunaže. Bezličan je i trg nazvan po Ajatolahu Homeiniju, na kojem čovjek ne bi bio ni svjestan da se nalazi da nema ogromnog murala posvećenog rahmetli vrhovnom vođi.

Golestan palata je prvo mjesto u ovom dijelu grada gdje se počinjemo polako susretati sa bogatom persijskom istorijom. Doduše, tek u poslednjih 400 godina od kad je palata izgrađena. U tom periodu je i konstantno restaurirana, što bi ako uporedimo sa vremenskim opsegom od preko 2500 godina postojanja Persijskog carstva bio period ekvivalentan jučerašnjem danu. Izgrađena na mjestu stare teheranske sitadele postaje sjedište dinastije Kadžar koja je došla na vlast 1779. godine i učinila Teheran glavnim gradom tadašnjeg carstva. Ovdje već polako počinje da se primjećuje integracija starih persijskih tehnika i zapadnih uticaja, što svakako može da se vidi u skoro svakoj od 17 hala od kojih je svaka mini muzej.

Persijski detalji izrade zaista ostavljaju bez teksta i mogao bih im se diviti satima, dok su me ovi zapadni podsjetili na evropske dvorce slične namjene koji su bili klasično aristokratsko pišanje po sirotinji koje me nikad nije moglo impresionirati. Ovdje sam nabasao i na par Rusa, dovoljno bezobraznih da ljude koji im se nađu u kadru dok slikaju verbalno tjeraju iz istog. Ne zamole, već tjeraju. Praveći se lud na njihove gestikulacije su počeli i meni da se obraćaju na ruskom, a da li su mislili da sam i ja Rus koji je nagulio čak u Iran od mobilizacije ili sam ih uspjeo namjerno raspizditi nikad nećemo saznati.

Veliki teheranski bazar se takođe nalazi blizu Golestan palate. Ako bih se izvanrednim detaljima persijske izrade mogao diviti čitav dan, isto tako bih mogao i lutati ovim bazarom. On je užurban i ne čak previše privlačan, ali je razgranat na preko deset kilometara lako je zagubiti se u njemu. Džamije, banke, restorani pa čak i vatrogasna stanica čine mali grad u ogromnom gradu. Njegovi stanovnici,  koji su se nagledali svega će ponovo dobaciti dobrodošlicu strancu i zavisno od poznavanja engleskog jezika upustiti se u razgovor, ali ne da bi vas navukli da nešto kupite već iz čiste radoznalosti. Miris jeftine robe, nargila i ukusne hrane okupira čula i stiče se utisak da je ovo mjesto za brzinsko završavanje kupovine i nastavak dalje, jer tako kuca srce velikog grada. Brzo.

Ipak, teheranski bazar nikada nije bio mjesto gdje se samo trguje. Trgovci sa ovog bazara, uglavnom konzervativna sila srednje klase u jakoj sponi sa sveštenstvom su uvijek predstavljali moćnu grupu sa velikim političkim uticajem u Iranu. To je bilo jako vidljivo tokom čitavog 20. vijeka, a posebno u toku Iranske revolucije 1979. za vrijeme koje su zatvorili bazar da bi aktivno učestvovali. Za ovaj bazar se kaže da se može naći i avion, samo ako znate gdje da tražite – dakle ima svega. Ipak, meni ni jedan stranac nije zapao za oči.

Nisam ih vidjeo ni na Tabiatu – modernom pješačkom mostu izgrađenom 2014. godine preko parka i autoputa. Kaliedoskop najraznovrsnijih boja koje ga ukrašavaju noću i blizina prirode ga čine jednim od omiljenih lokacija kako za šetnju, tako i za piknik, koji je kod Iranca itekako uobičajan, posebno petkom, što bi kod nas bio ekvivalent za nedjelju. Ovo je jedno od mjesta u Teheranu gdje omladina dolazi u điranje gore-dole u formacijama od par mladića i djevojaka. U ne tako stidljivoj grupaciji se očijuka na sve strane, pa kome se posreći sa kontaktom – nije se džaba ispucao do tamo. Iako je na većini planete ovo normalna pojava, u Iranu je drugačije. U osnovnim školama su odjeljenja i dalje razdvojena na muška i ženska, djeca su naviknuta na to od malena, pa se teško stiče iskustvo druženja sa suprotnim polom. Ipak, kad jednom krene, brzo se premosti, pa se danas intezivno druže na ovakvim mjestima, po kafićima, parkovima, jer tu jedino imaju mogućnost. Klasičan pojam izlaska koji mi imamo na zapadu (klubovi-koncerti-diskoteke) u Iranu ne postoji, tako da je njima ovo jedini način da flertuju, a može da se vidi i dosta parova koji se drže za ruke. Ovo je u Iranu zabranjeno zakonom i prije 15-20 godina nije bilo teorije da može da se vidi u javnosti, kao ni slobodnije nošenje hidžaba. To su samo neke od stvari koje su zakonom zabranjene ali vlasti od njih okreću glavu praveći se da ih ne primjećuju. Neki Iranci tvrde da je sloboda trenutno možda i sekundarni problem, jer sve što žele oni mogu da rade u svoja četiri zida. Tu se pije domaće vino, ručno pravljeno pivo, u najboljem slučaju prokrijumčaren alkohol. Tu se prave kućne žurke. Afganistan je blizu, a sa njim i opijati. Dakle prilično slično kao i u većini drugih zemalja, ali u tajnosti i ispod radara zbog Šerijatskog zakona. Korupcija, inflacija i ekonomski ambis u koji ih vodi trenutna vlast je daleko veći problem za normalan život.

Impresivan u svojoj modernosti Tabiat most je odlična priprema za ono pomalo neočekivano što vidimo kad kročimo na njega – još impresivniju panoramu sjevernog Teherana smještenu na padinama planine Albroz. Na sjeveru je razlika između Irana i zapada najminimalnija, što u izgledu, što u ponašanju ljudi. Na sjeveru su fensi kafei, šoping molovi, eskluzivne vile i većina ambasada, ogromni neboderi. Tamo se hidžab nosi najliberalnije, a tamo su se najviše zadržali i aktuelni protesti, čija se inicijalna kapisla desila upravo blizu metro stanice u blizini ovog mosta – Tabiat.

Izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke je izdala knjigu pod nazivom “Savremene iranske pesnikinje” gdje se kroz vrlo ličnu poeziju žena od kojih većina više ne živi, ali su sve odrasle u Iranu može steći uvid u svakodnevnicu Iranki od 1979. godine. Listajući to štivo prije puta sam naletio na pjesmu “Ja sam Neda” koja govori o smrti Nede Agha-Soltan, ubijene 2009. godine u Teheranu tokom protesta protiv predsjedničkih izbora u Iranu.

Neka ostane metak Basidža u mom srcu,
pomoli se u mojoj krvi,
tiho, oče –
nisam umrla.
Svjetlost se širi kroz gomilu,
živim kroz tebe,
gledam tvojim očima,
stojim u tvojim cipelama, na krovovima,
ulicama, koračam sa tobom
kroz gradove i sela naše zemlje
urličem iz tebe, sa tobom.
Ja sam Neda – poput grmljavine odjekuje.

Šole Volpi

Neda je ubijena metkom jednog od pripadnika Basidža, iranske paravojne formacije osnovane od strane Ajatolaha Homeinija da bi se obezbjedili dobrovoljci za jurišne trupe u iransko-iračkom ratu. Iako je uhapšen, ubici nikad nije suđeno. Sjetio sam se Nede – klip njene smrti je istu noć okačen na youtube i čitav svijet ga je tada vidjeo. I vrlo brzo zaboravio. Neda, čije ime na farsiju znači glas je postala simbol borbe Iranaca protiv nepravde, a ja tad nisam ni sanjao da bih na ulicama Teherana mogao svedočiti protestima vezanim za stvaranje još jedne legende – one o Mahsi Amini, koji su zakotrljali Iran još brže putem kojim je odavno krenuo, a u kojem više nema nazad.

Ulični protesti na koje sam ni kriv ni dužan nabasao su mi se učinili stihijski. Suzavac iz daljine polako načinje oči dok se policija kroz gust saobraćaj motorima probija ka grupici od 30-40 protestanata koji su se okupili oko crnog dima koji se uzdiže iznad njih. Šta je zapaljeno nisam mogao da vidim, a nisam se puno ni trudio jer sam, kao što sam prije puta čvrsto obećao sebi da ću postupiti ako se nađem u blizini protesta – nestao odatle brzinom svjetlosti. Strancu u Iranu nikako nije mjesto tu. Slično kao ja su razmišljali skoro svi ljudi koji su se našli u blizini. Iako je ogroman broj njih za promjene, protiv su nasilja i svi vjeruju da bi neki masovni  mirni protest sa jasnim zahtjevima bio daleko efektniji. Poseban utisak ostavljaju orgestrirani povici sa balkona zgrada i solitera protiv simbola vlasti. Iako ne može da se vidi, Teheran noću odjekuje slobodarski i to se itekako čuje.

Od Nedine smrti do danas internet je nesvjesno postao svakodnevnica većine ljudi na planeti, pa i mladih Iranaca. Oni samo tako imaju uvid kako je van Irana koji jako teško mogu napustiti – i logično je da žele veći izbor za sebe. Da li bi sve što zapad ima da im ponudi njima odgovaralo ili ne, dalo bi se prodiskutovati na tu temu, ali njihovo pravo slobodnog izbora se ne smije dovesti u pitanje.                 

Svi su ljudi dio jednog tijela,
svi su sazdani od istog počela.
Kad sudbina jednom natovari bol,
i drugi se udovi ispune nemirom.
Ko za jade drugih ne mari i ne haje,
dostojan nije da čovjekom se zove
.

Saadi Širazi(1210-1291)
Persijski pjesnik

Teheran svakako nije najreprezentativniji grad stare persijske tradicije, ali sigurno jeste ono što je Iran danas zaista. Njegova žila kucavica, mjesto gdje sve počinje i gdje će se vjerovatno sve i završiti. U tom megalopolisu se može biti i mjesec dana i svaki dan bi bio drugačiji, ali ljudi vrlo često zbog ograničenja trajanja iranske vize i svega što on ne nudi najmanje budu upravo u njemu. Možda zato i nisam vidio previše stranaca u gradu, jer se većina zaputila na jug zemlje. Tamo se otvaraju pustinjski pejzaži, tamo obećavaju ljepote Esfahana, Jazda, Širaza…Persiju.

Ka njoj sam se uputio i ja.

1 komentar

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: