Pustinjske priče

U srcu Irana, na mjestu gdje se spajaju pustinje Lut i Kavir postoje dvije kule koje se kao vulkanski krateri izdižu iz nepreglednog pustinjskog horizonta. To su Kule tišine. Stojim na jednoj od njih i umirem od vrućine dok huk vrelog pustinjskog vjetra remeti odjek pogrebne tišine ovog mjesta.

U tom trenutku pažnju svih mojih čula otimaju četiri prilike obučene u bijelo koje dostojanstveno izlaze iz najveće građevine koja se nalazi podno kule. Mirnim hodom, u ravni kukova drže nosilo na kojem se nalazi leš, obmotan bijelom plahtom. Prate ih dva sveštenika, takođe obučeni u bijelo i svega nekoliko ožalošćenih koji se u tišini drže za ruke. Zajednički ispraćaj pokojnika traje do početka dugačkih cilindričnih stepenica koje vode ka kuli. Tu povorka iza nosača staje i ostaje ukopana u pijesku i mrtvačkoj tišini, a fantomi u bijelom kao na komandu dižu nosilo na visinu romena i počinju hitro vojničko koračanje strmim i visokim stepenicama kojima se nije lako popeti. Žarko sunce iznad jednoličnih pustinjskih kulisa daje oreolski sjaj bjelini njihovih odora i mrtvačke plahte te tako pojačava intezitet ovog nadrealnog prizora. Podsjećaju na anđele koji nose pokojnika na nebo, a huk pustinjskog vjetra može biti i jedini prigodan zvuk za ispraćaj duše koji se odvija pred mojim očima. Dolaze do vrha. Lice im je prekriveno bijelom pravougaonom maramom vezanom ispod gordih očiju , koje uprkos znoju koji im se slijeva sa čela otkrivaju samo jedno – ponos što to rade. Ulaze u unutrašnjost kule, dok u isto vrijeme pogrebna povorka počinje da prati svoje otiske u pijesku nazad do prostorije odakle su i došli. 

U tišini.

Niko ne obraća pažnju na mene…

…jer Kule tišine su bile groblje, a ona uvijek odjekuju tišinom.

Ovdje su se odvijale nebeske sahrane. Članovi porodice bi ispratili leš, koji bi, preuzet od ljudi posebno zaduženih za to, nakon određenih ceremonija bio položen u unutrašnjost tornjeva, te ostavljen lešinarima da rade sa njim ono što jedino znaju. Nakon lešinarske gozbe, ovi posebno zaduženi ljudi imena nas salari koji su jedini imali pristup unutrašnjosti kula bi ubacili ostatke kostiju u rupu koja se nalazi u centru kule, te bi i one nakon prelivanja specijalnim kiselinama nestale. 

Kakvo radno mjesto! – rekao bi današnji čovjek koji mrzi ponedjeljak više od radne subote, a neću vas lagati, ista misao prođe i meni kroz glavu. Ali njima je bila čast, jer oni su bili zoroastrijanci i tako njihovi obredi nalažu. Vatra, voda, vazduh i zemlja predstavljaju svete elemente koji se ne smiju uprljati u zoroastriskoj vjeri, stoga se leševi nisu sahranjivali nego su ostavljani da budu hrana lešinarima i tako učine posljednje dobro djelo pokojnika. Ova praksa je zabranjena 70-ih godina prošlog vijeka od strane Pahlavi dinastije, pa zoroastrijanci obavljaju sahrane na obližnjem groblju u kamenim ili betonskim grobovima.

Arhivski snimak nakon nebeske sahrane

Zoroastrizam je najstarija monoteistička religija na svijetu, čiji korijeni sežu unazad 4000 godina. Osnovana od strane proroka Zaratustre nekad oko 1500. godine prije nove ere, biva i zvaničnom religijom velikog Persijskog carstva do dolaska Islama. Postoji jedan Bog, Tvorac, Ahura Mazda, dostojan svakog obožavanja, vrhovno biće svjetlosti i dobrote, nasuprot antipodu đavola – Ahrimanu, duhu zla i tame. Zoroastrizam je baziran na konceptu slobodne volje – sva ljudska bića su slobodna da izaberu put svjetlosti ili tame. Dobre misli, dobra djela i dobre riječi su glavno svjetlosno oružje u borbi protiv Ahrimana, te obezbjeđuju siguran odlazak u raj. Vatra je simbol Ahura Mazde ispred koje se odvijaju svi zoroastrijski obredi. Voda je ključna za život, kao i tlo, u koje se mrtvi nisu sahranjivali jer smrt je djelo Ahrimana, pa bi nečisto mrtvo tijelo tlo zagadilo zlom. 

Sva zoroastrijska vjerovanja su skupljena u svetoj knjizi Avesti, međutim smatra se da je njena potpuna verzija izgubljena tokom uništenja Persepolisa. Danas se raspolaže tek jednom četvrtinom njenog originalnog sadržaja, što je, uz preko tri milenijuma postojanja doprinjelo različitoj interpretaciji vjere kroz vrijeme. Ipak, postojanje proroka, jednog Boga, đavola, pakla i raja i danas zvuče jako poznato, te je očigledno koliko je zoroastrizam imao uticaja na današnje dominatne monoteističke religije. Zoroastrizam danas u svijetu ima oko 100-200 hiljada sljedbenika, a ja baš ovdje, usred pustinje, sa Kule tišine posmatram najveću zoroastrijsku oazu.

Jazd.

Jedan od najstarijih gradova svijeta koji se nalazi između dvije pustinje izgleda kao da je i sam izrastao iz pijeska, s obzirom da je sav izgrađen od zemlje i žute nepečene cigle. Jednolični prizor niskih kuća boje pustinje je prošaran persijskim plavim koje oko toliko želi, oličenim u tirkiznim minaretima džamija koji se izdižu iz ove pustinjske arhitekture i sijaju punim sjajem. Panoramu Jazda krase i bagadiri ili u bukvalnom prevodu hvatači vjetrova. To su tornjevi koje ima svaka veća kuća ili bitniji objekat, a izgledaju kao malo širi dimnjak sa bočnim otvorima. Oni hvataju pustinjske vjetrove i preusmjeravaju ih u prostorije ispod njih, te tako po principu propuha rashlađuju sve objekte gdje su izgrađeni. Ovaj genijalni način rashlađivanja je prisutan u čitavom središnjem Iranu i samo je još jedan podsjetnik na ono od čega se ovdje ne može pobjeći.

Usred sam pustinje, vrućina je paklena i sunce tuče po glavi kao po dobošu. 

Moram nositi hlače jer su u Iranu muškarcima zabranjene bermude i šorcevi. Temperatura je skoro 40 stepeni čak i u oktobru, a kako je preko ljeta ne smijem ni pomisliti. Ovdje ne pomažu ni sunčane cvike ni šeširi, te jedini način da se čovjek stvarno zaštiti je prekrivanje glave u beduinskom stilu. A to ovdje niko ne radi. Zbog ovog faktora grad je danju usporen, a glavni trg praznjikav. Pretpostavljam da ovi ljudi, koliko god da su navikli na ove uslove ipak  čuvaju sami sebe za smiraj dana kad malo opadne temperatura. Pošto istini za volju ni sam nisam morao ništa da radim ovdje osim da šetam – to sam činio i ja. Kad bolje razmislim, na Putu, u suštini osim osnovnih fizioloških potreba i zdravorazumskog praćenja koordinata neke zacrtane rute ja nikad i ne radim nešto drugo pretjerano značajno. 

Sve ostalo radi za mene – samo ako se prepustim.

Jazd, kao i čitav Iran ima dosta mjesta gdje čovjek može da se prepusti dokolici i ne radi ništa – a opet spozna mnogo toga. Jedno od njih je Ateškadeh – najveći zoroastrijski hram u Iranu, a ujedno i na svijetu. U njemu je smještena prostorija u kojoj se nalazi pehar sa plamenom koji navodno u kontinuitetu gori preko 1500 godina. Ipak, lijepo dvorište sačinjeno od okrugle fontane okružene visokim čempresima koju sa vrha hrama posmatra Fravahar – glavni zoroastijski simbol, pruža onu dozu spokoja i energije koju pružaju određene vjekovne bogomolje širom svijeta koje posmatraču kao što sam ja ništa ne znače. Opuštajuće zoroastrijske molitve sa razglasa u bašti konteplirajući um u tim okolnostima mogu odvesti do dalekih vidika – pa čak i da vizualizuje zoroastrijsku sahranu na Kulama tišine.

Ovdje ne grize savjest ni ako se vreli pustinjski dan provede u hotelu. Jazd je bio dio nekadašnjeg čuvenog puta svile, pa u gradu postoje mjesta koja su vijekovima ugošćavala trgovačke karavane. To su stari tradicionalni hoteli u čijim sobama se ranom zorom možete probuditi zbunjeni, tijela šarenog kao plesni podijum ispod Džona Travolte u „Groznici subotnje večeri“, jer sve sobe imaju vitraže koji uz pomoć sunčevih zraka gostu stvaraju magična jutra.

Doručak je ovdje bogat i raznovrstan. Dokolica se može nastaviti u hladovini centralne bašte, kraj fontane, uz datule i bezalkoholni iranski radler, puštajući mašti na volju ko je sve i kojim poslom ovdje boravio u prošlosti, ali sigurno nije uživao samo u radleru. Cijena jedne sobe u ovim hotelima je ekvivalentna cijeni jednog kreveta u sobi sa 6-12 ljudi u bilo kojem zapadnoevropskom hostelu, gdje doručak nećete dobiti ako ga sami ne kupite. A ni jutra sigurno neće biti magična.

Vrt Doulatabad je lijep, ali zbog surovih uslova lokacije na kojoj se nalazi je fenjeraš za neku ozbiljniju poziciju u žestokoj konkurenciji persijskih vrtova Irana. Ipak, baš zbog toga je poznat po najvećem hvataču vjetrova na svijetu koji se u njemu nalazi. Visok 33 metra njegov vrh generiše takav propuh koji stvara osjećaj kao da je produvalo iz nekog prošlog vijeka. Ta studen neminovno budi čuveni urođeni balkanski strah od propuha, pa je nakon tog kratkog putovanja kroz vrijeme jedina logična odluka bila skloniti se u hlad bašte na ugodnih 30 stepeni i uživati u miru uz male baklave sa pistaćima po kojima je Jazd nadaleko poznat. I naravno čaj.

Ipak, radoznali Iranci mi nisu dali previše mira. I hvala im na tome.

Uglavnom mladići, rjeđe djevojke, posebno ne u Jazdu. Osim ako su zajedno u društvu. Uvijek kulturno i sa poštovanjem, prvo će poželjeti dobrodošlicu u Iran, posebno sada u oktobru kad je jako malo turista. Nakon saznanja odakle sam i kako mi je u Iranu, potezanje teme oko aktuelnih protesta bi bilo normalno u većini gradova, ali to u tradicionalnom Jazdu nije slučaj. Ovdje sam se nagledao najviše hidžaba u cijelom Iranu, a pored većinskog islamskog stanovništva 5-10 posto su i zoroastrijanci. Mlade Irance zanima sve…ali s obzirom na veliku zatvorenost njihove zemlje, ja kao stranac mogu uglavnom samo samo da strpljivo odgovaram na pitanja koja mi postavljaju, a koja su vezana za strane pojmove koje poznaju. Mnogi nama opšte kulturni pojmovi prihvaćeni na „zapadu“ njima su nepoznati. Pojedini se nekad zbog toga i postide, ali ih uvjeravam da nema potrebe za tim. 

Što bi im bili poznati?! 

Pa ni ja nisam do dolaska u Iran znao ko je Muhamed Reza Šadžiran, jedan od najpopularnijih izvođača stare persijske muzike. Isto važi i za moderne izvođače koje gotivi omladina, kao što je kontraverzni Sasy. To nikad nije došlo ni blizu mene, kao što ni npr. pojam „rokenrol“ zbog zatvorenosti zemlje nije serviran do većine njih, koliko god da je teško povjerovati u to. Baš ta (njima na žalost nametnuta) razlika daje vrijednost tim razgovorima. Ogroman broj njih je visoko školovan i apsolutno nemaju nikakav razlog da se bilo čega stide, naprotiv. I u tradicionalnom Jazdu gdje u ovom trenutku nema protesta omladina ima problem kao i aktivisti sa ulica Teherana. Blokirani su im svi popularni internet servisi koje vole mladi i teško je naći neku dobru VPN aplikaciju, te sam im ja kao stranac zadnja nada za pomoć u tome. Ipak, nije im dugo trebalo da se razočaraju u moju malenkost, jer ni meni ta misteriozna sajber frekfencija nije baš najbolje radila. Gostoljubivi i druželjubivi kakvi jesu, nekad i sa blagom dozom napadnosti koja nije namjerna, oni će strancu koji se upoznaje sa Iranom vrlo često podrediti sve, uvijek i sa razlogom ponosni na bogatstvo svog kulturnog naslijeđa. 

Tako sam i ja završio u kući snage.

U smiraj dana, kad otkuca čas nestanka sunca sa horizonta, ezani džamije Amir Čahmag označavaju akšam – vjernicima poziv za molitvu, a za mene definitivni znak da je napokon malo zahladilo. Boje žarkog sumraka polako počinju da oživljavaju trg sa istoimenom džamijom, ali iako je sa njenih ezana utihnulo, zvuk koji liči na molitvu odjekuje iz jednog od starih spremnika za vodu kojih je Jazd pun, jer – centar dvije pustinje. Ulaz kroz vrlo niska vrata intezivira odjek molitvenog glasa koji se sad već jasnije mješa sa zvukom bubnjeva koji očigledno diktira neki ritam. Gospodin na ulazu me moli da skinem i odložim patike, jer ušao sam u Zurkane, a prema tom prostoru mora da se pokaže poštovanje, jer u kući snage treniraju Pahlivani, ljudi sa vjekovno bitnim položajem unutar persijske zajednice. Članovi Zurkana moraju posjedovati visoke etičke i moralne vrijednosti – skromnost, poštovanje prema starijima, borba protiv nepravde i tlačenja slabijih. Svi imaju određene rangove koje stiču svojim zaslugama, prije svega moralom. Noheh je početnik, a najviši rang je džahan pahlavan, junak svjetskog glasaRaspon godina je šarolik, ali mlađih je primjetno dosta manje.

Neobičan izgled unutrašnjosti vodenog spremnika oblika kupole je ukrašen ogledalima, portretima i slikama istaknutih junaka svjetskog glasa, a sredinom prostorije dominira osmougaono udubljenje gdje vježbaju. 

Vježbe se izvode po tačno utvrđenom redoslijedu. U prvoj fazi su to vježbe bez rekvizita, koje naivnom oku izgledaju kao zagrijavanje. Varijacije sklekova, ritmičko-gimnastičkih pokreta čitavog tijela, rotiranje oko svoje ose u stilu derviša izgledaju lagano, ali izvođenje toga u dužem vremenskom rasponu zahtjeva ozbiljnu fizičku spremu i duboku koncentraciju. U drugoj fazi se naoružavaju velikim zveckavim lukovima i očigledno vrlo teškim buzdovanima s kojima vitlaju bez po muke. U trećoj i posljednjoj se pristupa rvanju.

Sve vježbe su dirigovane sa izdignutog drvenog postolja ukrašenog cvjetnim motivima u kojem sjedi čovjek koji svojom pjesmom, molitvom i ritmom bubnja diktira svaki pokret Pahlivana. I to je najfascinantnije u svemu ovome, jer njegovi intezivni, teatralni i frenetični zvukovi na neobičan način diriguju samim vježbačima, koji obuzeti zajedničkim ritmom ove naporne fizičke aktivnosti izvode kao jedan, potpuno obvladavši svojim duhom i tijelom, a potpuna prisutnost posmatrača takođe nesvjesno uvlači u intezivnost ovog rituala. Kod mene je otišlo toliko daleko da mi se čak zavrtilo u glavi posmatrajući mladića koji se vrtio oko svoje ose skoro čitav minut…a da se ne lažemo, ni njemu ne bi svejedno kad je završio. Ipak, stameno je ostao na nogama i vrlo brzo se dohvatio onog teškog buzdovana, a ja sam srećom već sjedio, jer da nisam – morao bih. 

Čvrsto zavezane pertle na patikama nakon napuštanja Zurkana neće spriječiti vrtoglavicu, a pogotovo neće zadržati um i tijelo u sadašnjosti kada se oči sretnu sa prizorom koji nikad ranije nisu vidjele, a koji donosi lutanje starim gradom Jazdom. U ovim uskim, genijalno osvjetljenim ulicama iznad kojih se izdižu bagdiri i minareti nema svakodnevnice. Ona je daleko odavde, blizu bazara i u naseljima. Odsutnost graje i mjesečev sjaj iznad sokaka punih misterije daju mašti taman dovoljno prostora da se vrati daleko u prošlost. Stvarnu, gdje se neki trgovac na putu svile koristeći svoj predah u Jazdu isto ovako divio prizoru pred svojim očima. Ili zamišljenu, gdje se silueta prilike na letećem ćilimu nazire u odsjaju punog mjeseca koji obasjava bagdire i minarete Jazda. Svejedno je, jer to traje dok prva grupa mladića koja koristi odustvo života na ovim ulicama da začine sopstveni ne proleti na svojim skuterima, i tako me vrate u komplikovanu iransku realnost.

Nije mi žao zbog toga.

Bolje da to urade skuteri nego vojni dronovi. 

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: