Raj na tromeđi

Praskozorje u Sao Paulu je vjerovatno jedini momenat u vremenu kad je ovaj megalopolis donekle uspavan. Ne spava, to je sigurno. Pet je časova ujutro, a samo poneki onemoćali prolaznik kroz Rua Augustu odaje poroke milionskog grada kojima sam ovdje svjedočio do prije par sati.

Klubovi su zatvoreni, barovi takođe, ekipice ne cugaju na ulici i ćošku kod Ruzvelta, transvestiti i dame noći su se povukle sa svojih područja, a grad levitira u periodu pred svitanje, kad je noć najtamnija. Čudno je vidjeti uspavanog monstruma, betonsku džunglu, najveći grad čitavog američkog kontinenta. Znake života mi, kao puls, pokazuju samo crvene lampice na ponekom vrhu nepreglednih nebodera koji se nižu u nedogled dok se brzom cestom Ayrton Senna vozim ka aedoromu Guarhulos. Taksista Uber-a ne progovara, a ja na zadnjem sjedištu ni ne iniciram razgovor. Nije mi do toga u ova doba a vjerujem da nije ni njemu. Slušalice su mi u ušima. Ovaj grad odavno za mene ima svoj soundtrack: “Sao Paulo Confessions”. Nastao baš ovdje u ovom ogromnom, za nekog sigurno zastrašujućem čudovištu od grada, u neko drugo doba, u nekom drugom vremenu ali, tada ove ulice nisu bile ništa praznije niti su ove zgrade bile išta niže, niti je bilo manje smoga, niti je kiša propuštala padati oko pet poslijepodne kada ovdje uvijek pada. Jedino što je drugačije je što su bogati sada još bogatiji. Siromašni su tad, kad je nastao ovaj album, bili siromašni kao što su i sada. Te razlike su veoma vidljive u Sao Paulu.

Kompletan album “Sao Paulo confessions”

Autor albuma je pionir jugoslovenske elektronske muzike, Mitar Subotić Suba. Novosađanin. Čovjek koji je producirao “Bolero” od Haustora, “Par godina za nas” od EKV-a, sarađivao sa La Stradom i grupom Oktobar 1864. Sa Milanom Mladenovićem 1994. godine stvara “Angel’s Breath”, poslednji Milanov studijski uradak, gdje se već uveliko osjeti Subin dodir sa zvukovima Brazila. Tu se početkom 90-ih sklanja iz ludila koje se nazire na ovim prostorima i odlazi da živi u Sao Paulo gdje nastavlja uspješnu producentsku karijeru. Postaje jako tražen. Radi na nizu albuma koji su obilježili brazilsku scenu tog vremena, između ostalih i kao producent čak i danas najprodavanijeg albuma nekog brazilskog umjetnika van teritorije Brazila – “Tanto Tempo” od Bebel Gilberto. Svih tih godina Suba je eksperimentisao sa zvukovima, melodijama, a ono što je najbolje od svega je utkao u sopstveni album koji objavljuje krajem septembra 1999. godine. U istom tom periodu je producirao gorepomenuti “Tanto Tempo”, čije master trake spašava iz požara koji je bio zahvatio njegov studio, 2. novembra 1999. godine, dan prije promocije “Sao Paulo Confessions”. Trake su spasene ali, Suba umire par dana kasnije u 38. godini od posljedica trovanja ugljen-monoksidom. Dao je život za muziku, bukvalno. Nevjerovatno je koliko se o ovom čovjeku, na prostorima gdje se rodio i odakle je, tako malo zna a na globalnom nivou, njegov rad odjekuje daleko. U Brazilu Suba i danas važi  za jednog od najpriznatijih producenata a “Sao Paulo Confessions” je uvršten u globalnu publikaciju “1001 Albums You Must Hear Before You Die”. Na listi nema Brege.

“Sao Paulo, Brazil (…) Stresan lavirint masivnih solitera, kilometarskih avenija i nemilosrdnog haosa. Zamislite ‘Blade Runner’ u tropima. Život u Sao Paulu je brz, lud i opasan a stvarnost se neprekidno menja. Grad je pun ljudi iz svih krajeva Brazila i stranaca – i svi pokušavaju da shvate gde su se našli. Ukoliko imate vremena i strpljenja – otkrića će se smenjivati i upoznaćete čudne ljude i veoma posebna mesta… Ovde me zovu Gringo Paulista. Živim u ovom gradu deset godina, a osećam se kao da sam živeo nekoliko paralelnih Paulista života…”

Mitar Subotić Suba, omot albuma “Sao Paulo Confessions”, 1999.
Sao Paulo
Avenija Paulista – najpoznatija u gradu
Murali su legalizovani na području grada…
…i krase skoro svaku veću zgradu
Muzej moderne umjetnosti – MASP
Mural Oscara Nimeyra, jednog od najvećih brazilskih arhitekata 20. vijeka
Sao Paulo downtown
Parking ispred muzeja fudbala
Betmenova aleja u kvartu Villa Madalena
Bixiga
Pichação, specifičan stil tegovanja u Sao Paulu
Sao Paulo – grad kontrasta

Pauliste je naziv za stanovnike Sao Paula koji nisu rođeni u gradu, već u istoimenoj brazilskoj državi. Ljudi koji su rođeni u samom gradu su Paulistani. Gringo je naziv koji stanovnici Južne i Srednje Amerike koriste za ljude bijele puti. To ni mene nije moglo omašiti ovdje i sa tim nikad nisi načisto kako bi moglo ispasti. Nekad se izgotive kad te vide i budu u fazonu “Gringo ajde ‘vamo” jer im je normalno da tako počnu konverzaciju, a nekad kad te oslove tako može biti neprijatna ili čak rasistička situacija u najavi. Istini za volju, mnogo je više dobrih iskustava. U Riu i Sao Paulu me niko tako nije zvao. U Manausu jesu dosta puta a vjerovatno bi, zbog specifične lokacije, mogli i ovamo gdje sam se danas uputio – Foz do Iguacu. Mjesto na tromeđi Brazila, Argentine i Paragvaja. Lokacija Iguazu vodopada.

Letim tamo ujutro i vraćam se kasno naveče. Bilo bi idealno da sam imao vremena da busom tamo zapalim pa usput posjetim i Curitibu, ali to je jedan cijeli dan putovanja i još jedan za povratak u Sao Paulo, tako da je samo ova dnevna avionska akcija bila izvodljiva opcija. Na aerodromu nema toliko gužve, a ja prvi put na LED-ovima vidim upozorenja na (u tom periodu novi) virus Covid-19, kojeg u tom momentu, 5. februara 2020., još nije bilo u Brazilu. Upozorenje kaže da je poželjno da se nosi maska. Niko je ne nosi, ljeto je, vruće je za to. Maske furaju samo Azijati. Virus je u Kini, nešto malo kuva u Evropi, daleko je to odavde. Tad se u konverzaciji sa ljudima ovo nije ni spominjalo niti se pretpostavljalo išta o onome što će se dešavati samo mjesec dana kasnije. U Evropi se tada pretpostavljalo da će virus ostati u Kini i da će se ovi mikro-slučajevi koji su počeli po Francuskoj i Italiji brzo izolovati, a pretpostavka je, kao što svi znamo, majka zajeba. Zbog sistema boardinga koji prvi put vidim u Brazilu, jedan sam od posljednjih ljudi koji se ukrcavaju na let. Pri check-inu, na karti pored uobičajnih podataka, piše i broj od 1-5  i onda, pri ukrcavanju, putnici ulaze po numeraciji. Mene uvijek zapadne 4 ili 5, što dobro dođe, da se ne stoji bezveze dok ne dođe moj red: sjedne se i prikrajči neki tanki jutarnji aerodromski obrok. Trpam u sebe neke salgadose opet. To je nešto kao punjeni uštipak, obično sa mesom, sirom ili povrćem. Može se naći na svakom ćošku Brazila. Više užina nego ozbiljan obrok, samo hidrat tj. energija, pa smirujem savjest nekim proteinskim barovima. Jednočasovni let protiče rutinski, a ja prvi put u životu sjedim do izlaza u slučaju opasnosti. Ispred mene nema sjedala, a pored sjedi i gotivna stjuardesa pri poletanju i sletanju. Ona ne zna beknuti engleski, ali zato ja nemam nikakve prepreke ispred sebe da ispružim noge. Negdje dobiješ, negdje izgubiš.

Ogromna vrelina vazduha me lupa kao šamar čim sam kročio van aviona. Mozak prima impuls i vrelina momentalno obuzima čitavo tijelo. Duboko u tropima sam, jako blizu prašume. Vlažnost vazduha je ovdje prokleto užasna, i ja koji inače nemam problema sa znojenjem, ovdje nisam mogao prepoznati svoje tijelo. Mape pokazuju da sam na pola puta između vodopada i samog grada. Odlučujem da ne gubim puno vrijeme i da se odmah uputim ka vodopadima, te maksimalno iskoristim dan tamo. Po uputama nekog gospodina što radi na aerodromu, ulazim u bus koji ide direktno ka vodopadima, misleći da je to neki direktan shuffle bus i da je prevoz sređen. Putokaz na izlazu sa aerodroma jasno pokazuje: vodopadi lijevo –  grad desno, tako da, po mapama, tamo sam za 10-ak minuta. Ipak, bus skreće desno ka gradu i meni ništa nije jasno, no šta je – tu je. Idem do zadnje stanice pa ću vidjeti tamo šta dalje. Bus kupi normalno putnike, te provaljujem da je ovo neka gradska linija. Busevi gradskog prevoza u Brazilu su prilično old skul. Karta se obično vrti na oko 4-5 reala, kupuje se kod vozača i on onda pušta da prođeš mehanizam koji je najsličniji onome koji mi viđamo kad pristupamo wc-ovima na autobuskim stanicama koji moraju da se plate. Ovaj vozi do centra Foz do Iguacua, tu se okreće, vozi do samih vodopada, pa opet na aerodrom. U vožnji vidim da je Foz do Iguacu prilično kršić grad bujne vegetacije, šarenih kuća i niskih zgrada, prilično tipičan za to podneblje. U centru je gomila restorana i hotela, isto prilično šarenih. Grad koji živi od turista koji dolaze zbog vodopada.

Preko puta Iguazu rijeke na paragvajskoj strani je Ciudad Del Este, koji je drugi grad po veličini u Paragvaju, nakon Asunciona. Volio bih se i tamo malo promuvati, ali mjesto rođenja i pasoš koji posjedujem mi to ne dozvoljavaju baš glatko, jer mi treba viza koja se ne može dobiti na licu mjesta. Paragvaj je, zbog gomile nepovoljnih faktora u istoriji, kako kolonijalnih tako i diktatorskih, jedna od zaostalijih i siromašnijih zemalja Južne Amerike, gdje je sve mnogo mnogo jeftinije nego u Brazilu i Argentini, pa dosta ljudi sa pograničnih područja ide tamo u šoping. Ciudad Del Este je svojevrsni buvljak baš zbog toga. Na autobuskoj stanici u centru, sa mnom pored lokalnog življa, bus čeka još dvoje bekpekera, momak i djevojka. Kurtuazno se pozdravimo i svako zauzima svoju poziciju u busu ka lokaciji nacionalnog parka Iguazu. Pri dolasku tamo me startaju pričom odakle sam, te na moj odgovor Bosna, zaključuju da smo iz komšiluka pošto su oni Poljaci, iz Krakova. Realno gledano, u odnosu na veličinu države u kojoj se nalazimo trenutno, u Evropi stvarno jesmo u komšiluku. Oni su juče bili na argentinskoj strani parka, danas su ovdje a večeras lete za Rio. Odlaze da ostave bekpekove u ormariće predviđene za to (lockere), a ja se hvatam busa koji od ulaza u nacionalni park vozi ka vodopadima. Do same lokacije vodopada ide se turističkim dabl-deker autobusom, prolazeći divnim predjelima koji pružaju uvid u biodiverzitet ovog područja. Lovorovo drvo, brazilski orah, palme, bambus, orhideje, ljiljani, gomila vrsta ptica: papagaji, tukani, kolibriji, kao i jaguari, jeleni, pume, tapiri i kajmani – sve je to dio ovog zadivljujućeg egzotičnog eko-sistema. Prva stanica autobusa je kod hotela na samom početku staze koja vodi ka vodopadima, a druga je tačno kod glavne platforme za posmatranje, gdje nastavlja većina saputnika u toj vožnji. Mene snažan huk vodopada prosto doziva da iskočim na prvoj. Sa stanice se spuštam kratkom stazom i imam ih u vidokrugu.

Zanijemim. Skamenjen. Zeleno, plavo i bijelo su jedine boje ispred mene. Nemam pojma koja se boja dobije kad se ove tri umiksaju, al’ ovdje stvore nevjerovatan osjećaj spokoja. Zelena subtropska vegetacija je prošarana raznim nijansama plave i bijele, osjenčenih grmljavinom izdižuće vodene pare, dok plavo nebo ukrašavaju bijeli oblaci. Teško je naći prave riječi i opisati tu ljepotu. Čovjek je ovdje, ako ne razmišlja puno i prepusti se momentu, u nekom meditatativnom stanju gdje zbir zadovoljstava svih čula ispunjava i dušu i tijelo nevjerovatnim spokojem, i ništa drugo u tom trenutku nije bitno. Ako na kugli zemaljskoj postoji išta sličnije Biblijskoj predstavi raja, mislim da gledam u to. Raj na tromeđi.

Prvi susret sa Iguazuom

Osvješćujem se malo i zbilja, u vidokrugu imam samo raj i još jednu djevojku sa dredovima koja sjedi na ogradi, i čini mi se čitavim svojim bićem proživljava momenat koji sam ja upravo imao. Posmatrajući je, malo joj čak i zavidim, čini mi se da ona ovaj prizor upija intezivnije od mene. A možda sam maloprije  tako i ja izgledao nekom trećem?

Prije dolaska španskih kolonizatora, ovo područje oko vodopada je pripadalo starosjediocima, narodu Guarani. Po njihovoj legendi, svake godine bi žrtvovali po jednu djevicu lokalnom Bogu-zmiji M’Boi, koji je živio u rijeci Iguazu. Te djevojke su obično bile vaspitavane i odgajane za žrtvovanje, pa se niko pri tom činu nije bunio kad bi bile bacane u rijeku. Naipi nije bila jedna od njih, i bila je zaljubljena u Tarubu, ratnika, s kojim se trebala vjenčati. Nekoliko sedmica prije vjenčanja, Naipi je šetala kraj rijeke i M’Boa je zapazio njen odraz u vodi. Bog-zmija je smatrao da je to najljepša žena koju je ikad vidio te je zahtjevao od plemena da mu je pruži. Starješine su se suviše plašile da mu protivrječe jer je M’Boa bio sin Tupe, vrhovnog Boga svega, pa su dogovorili žrtvuju Naipi dan prije njenog vjenčanja sa Tarubom. Čuvši to, Taruba pokušava da je spasi i kanuom isplovljavaju iz sela. Bog-zmija ih uočava i kreće za njima. Taruba je veslao rijekom Iguazu koliko je brzo mogao i uspjevao je da zadrži odstojanje od nekoliko metara između njih i zmije. To je M’Bou toliko razljutilo da se njegovo tijelo proširilo do veličine rijeke. Klizio je i migoljio se uzrokujući da rijeka formira nove krivine, zbog čega se kanu ljuljao unazad. Kad Taruba nije odustao, M’Boa je potpuno pobjesnio i primorao zemlju da se podijeli. Rijeka se prelila preko ispucale zemlje, šaljući kanu u spirale. Taruba biva ošamućen i bačen na nasip. Naipi je ostala zarobljena unutra i spremala se da se sruši u zemlju ispod nje, kad ju je M’Boa pretvorio u veliku stijenu, tako da nebi mogla da pobjegne. Taruba je to vidio i pokušao da pojuri do nje, ali M’Boa je njegove ruke povukao u zemlju. Prsti su mu bili toliko duboko rastegnuti u nasip da su se pretvorili u korijenje i Taruba je izrastao u palmu – zauvek ukorijenjenu na tlu iznad vodopada. Ovo je bio M’Boin način osvete, razdvajajući dvoje ljubavnika ogromnim vodopadom, tako da su mogli da se vide, ali da se nikada ne dodiruju. Iako Naipi i Taruba nikada ne mogu biti zajedno, i dalje uspjevaju da pokažu svoju ljubav formirajući dugu koja započinje na palmi na brazilskoj strani vodopada i ide do stijene Naipi na argentinskoj.

Ni ovu ljepotu nisu mogle zaobići neke podjele, u ovom slučaju granice, tako da, dok šetam stazom ka glavnoj osmatračnici u Brazilu, državi Parana, u suštini se svo vrijeme divim argentinskoj teritoriji, provinciji Misiones, koja takođe ima svoj zaseban nacionalni park i drugačiji pristup vodopadima. Dok je sa brazilske strane uglavnom osmatračka pozicija, tamo se pored osmatranja može mnogo bliže prići  vodopadima. Prelazak sa brazilske na argentinsku stranu je u suštini lak, sjedneš u bus koji ide redovno i pređeš granicu. Ipak, sa pasošem lijepe, gizdave, disfunkcionalne Bosne koja nema nijednu ambasadu u Južnoj Americi, nije moguće ući u Argentinu bez vize (koja se ganja u argentinskoj ambasadi u Budimpešti) tako da meni ostaje da samo uživam u pogledu. Malo li je?

Staza koja vodi ka glavnoj platformi i jezgru vodopada Garganta del Diablo iliti Đavoljem grotlu je popunjena ljudima u ova doba dana. Iguazu vodopadi su uvršteni u 7 novih svjetskih čuda prirode, i otad  je ovdje priličan bum masovnog turizma. Svi posjetioci su montirani na mini vidikovcima i jure što bolji kadar ovog prizora iza njih i, koliko god je to mučno gledati, toliko ne mogu (gledajući isti prizor) ni da ih krivim. Ja nekako držim isti tempo uživanja u šetnji i pogledu na krajolik oko sebe kao i ona djevojka sa dredovima, pa sam zamolio nju da raspali jednu sliku mene sa vodopadima u pozadini, za uspomenu i dugo sjećanje.

Na glavnoj sam platformi, napravljenoj tako da vodopadi okružuju posmatrača pa se pored huka na tijelu osjeća i vodena prašina vodopada koja prija i osvježava. Najveća gužva je kod vidikovca sa pogledom na Đavolje grotlo, gdje se ljudi otimaju za kadar. Ja se okupan sunčevim zrakama i vodenom prašinom moćnog Iguazua instaliram na neku ogradu i uživam dugo u prizorima oko sebe, ne razmišljajući pretjerano ni o čemu.

Đavolje grotlo

Bivstvovanje mi prekida molba za fotografiju – od djevojke sa dredovima. Zove se  Sara i dolazi iz Berna, iz Švice. Dosta šparta po svijetu, a pošto je Brazilka sa ćaletove strane, tu je u posjeti rodbini koja živi relativno blizu nacionalnog parka. Upoznajem dosta Švajcaraca ovih dana. Cimerka u hostelu u Sao Paulu mi je Švajcarka, po čitave dane juri kostime za maskembal, a naveče samo cuga. Veli da su ljudi u Švajcarskoj hladni i dosadni a da je ovdje dobra zajebancija. Kontam, nisi se morala dovde ispucavati zbog zajebancije, imaš je blizu, istočno od kuće i previše, ali ja sigurno nisam prava osoba da joj to pričam. Dan prije sam u Villa Madalleni, hajp kvartu Sao Paola, takođe upoznao dvoje Švajcaraca, isto iz Berna. Sari sam ja prvi lik iz Bosne kojeg je upoznala u životu. Tu sam, moram priznati, na trenutak i posumnjao da je iz Švice. Pa pobogu, prvi lik na kojeg sam ja naletio baš u tom Bernu kad sam ga posjetio sa drugarima je bio naš čovjek koji drži neku radnju, te nas je zamolio, zbog specifične reputacije naših ljudi koji su dolazili tamo u posjetu kao i mi, da ne krademo dok smo unutra.

“Jel mladi u Bosni ne putuju često?” – upita me Sara dok smo se zajedno divili ljepoti vodopada i licemjerno hejtovali masovni turizam, kojeg smo i sami bili dio u tom momentu. Nikad nisam volio sve što vole mladi pa ne znam da li sam prava osoba da joj odgovorim na to pitanje. “Specifično je” – odgovorih joj. “Žele, ali dok se riješi ovo, ono, malo ostane za neko ozbiljnije putovanje koje se može uklopiti u godišnji odmor ili raspust. Kad imaju vremena – nemaju novca i obrnuto. Piče po Evropi uglavnom, low-cost varijante oživljavaju tamo”. Donekle shvata, ali ne baš u potpunosti. Kontam i ja nju, ipak tamo odakle ona dolazi problemi mladih u Bosni su prilična nepoznanica. Govorim joj da treba biti zahvalna na tome. Njen rođak kod kojeg je u posjeti nikad nije posjetio nacionalni park Iguazu. Nije mogao to da si priušti. Nije htio da ide sada sa njom, iako je željela da ga počasti. Svi ljudi sa kojima se družim u Sao Paulu, koji su Paulistani, takođe nikad nisu bili ovdje. Hm?!? Skontam da bih i ja trebao biti zahvalan, iako sam iz Bosne. I bio sam.

Sa glavne platforme se liftom može podići na gornji nivo gdje se nalazi suvenirnica i sjajan pogled na gornji tok rijeke tj. mjesto gdje počinje njeno poniranje. Suvenirnica je skupa čak i za švajcarske standarde, a generalno Švajcarci, kao i dosta stanovnika zapadne Evrope koje sam upoznao u ovim predjelima, kukaju na skupoću Brazila koja je uz Čile i Argentinu, najskuplja zemlja za život u Južnoj Americi. Nakon skoro pola dana provedenog ovdje, Sara i ja se slažemo da bi trebalo da se vratimo istom stazom kojom smo i došli, te da se još jednom usput nagledamo ove miline. Ovog puta na stazi nema toliko ljudi, i svi mali vidikovci su slobodni za osmatranje sa njih. Teško je napustiti mjesto za koje znaš da je vjerovatno jedno od najljepših koje si vidio, i koje ćeš vidjeti u životu.

Sara juri autobus svoje agencije koja ju je dovezla ovdje i preko koje sutra ide na argentinski dio, a ja nemam dovoljno vremena da odem do grada i pojedem nešto što nije sa aerodroma, te se moram zadovoljiti salgadosima ali ovaj put bez proteinskih barova, dok čekam povratni let za Sao Paulo. U čekanju mi se pridružuju Poljaci koji čekaju let za Rio, pa razmjenjujemo utiske o onome što smo danas vidjeli. Kažu da je pogled sa brazilske strane bez sumnje mnogo ljepši nego sa argentinske i ta informacija me čini zahvalnim spoljašnjoj politici mile nam i gizdave, što nisam to mogao provjeravati sam i tako trošiti vrijeme i novac. He he. Pričam im da sam u centru njihovog grada, Krakova, vidio pab koji se zove kao moj grad, pa svi misle da je po Banjaluci i dobio ime. BaniaLuka. Oni mi objašnjavaju da taj izraz na poljskom označava nekog ko se ubio od alkohola i baljezga gluposti, pa se pab zato tako zove. Kakvo razbijanje mita! Možda se čuveni Quincy Jones uništio od alkohola tamo pa po njemu nazvao svoju stvar? Vole li cugnuti ovi što uzgajaju tulipane u Holandiji? Ne smijem ni pomisliti dalje. Dok provodimo vrijeme u priči i sumiranju današnjih utisaka na nekom TV-u upratimo svjež snimak sletanja sa piste užarenog aviona Pegasus airlines-a u Istanbulu. To definitivno nije materijal koji treba čovjeku pred let. Nadam se samo da mi mama, koja zna da danas imam dva leta ovo nije vidjela. Trebalo bi da spava do sada, vremenska razlika je 4 sata, kući je već sat iza ponoći. No, loše misli se eliminišu odmah, nema mjesta za njih jer ne vode nikuda. Poželimo jedni drugima srećan put i sve najbolje, i idemo na ukrcavanje. Let nazad protiče rutinski.

U Sao Paulu je prošla ponoć. Uber taksista koji me vozi ka hostelu me pita na portugalskom da li sam Hrvat. Do tog zaključka je došao jer mi je na aplikaciji vidio ime prije nego što je poslao svoju ponudu za vožnju. Kažem mu da je geografski blizu, ali on ne zna za Bosnu. U ovom kraju svijeta skoro niko ne zna odakle ja dolazim. Ne znaju mnogo ni za ostale zemlje okruženja, osim Hrvatske i to zbog svjetskog prvenstva 2018. godine. Čak sam po Brazilu viđao ljude koji nose Modrićev dres reprezentacije. Felipe, taksista, mlađi lik, ne zna ni engleski ni španski. Moj portugalski je slab ali pričamo nas dvojica uz pomoć Google translate-a. On izgovori svoje, meni prevede, pa ja svoje, pa prevede njemu. To nas zabavlja. Ni on nikad nije posjetio Iguazu. Taksira već par godina i od tog, kaže, može solidno da se živi u ovom gradu. Priča mi da će se uskoro ubiti od šljakanja kad krene karneval, na koji su Paulistani jako ponosni i koji baš baš dugo traje, mnogo duže nego onaj izvikani u Riu. Generalno, ovi ljudi ovdje se, na svoje načine, jako dobro zabavljaju a tim scenama, uz nevjerovatne kontraste, nas dvojica svjedočimo tokom skidanja sa brze ceste i duge vožnje kroz sam grad. Ljudi voze brzo. Motori divljaju pored nas. Ayrton Senna je na ovim ulicama predodređen da bude najveći. Objesan svijet izgleda prilično agresivno na periferiji. Klinci skaču oko zapaljenog vozila na jednoj raskrsnici. Felipe me savjetuje da ne krilam previše telefonom po gradu, zna se to oteti kontroli ako naletim na ovakve. Dobar savjet. Par kvartova dalje brutalna kola ispred nas na semaforu, dok rotacije prolaze suprotnom trakom. Sumnjam da se vozaju onuda kuda smo maloprije prošli.

Prelijepe žene čija se ljepota plaća a od koje zastaje dah, stoje kao u izlogu duž dugačke avenije. Google translate ne priča mnogo dok svedočimo tom prizoru. Naziv za dame noći ovdje je damas del programo, a zašto je to tako nije mi ni Felipe znao objasniti. Dosta njih su izbjeglice iz Venecuele koje je muka natjerala da u ovom mučeničkom pozivu koriste svoju nadaleko poznatu ljepotu. Par ulica dalje posmatramo transdžender ekipu koja koristi noć da naplati svoj gram ljubavi. U Consolacau, podno Paulista avenije, najpoznatije u gradu, približavamo se hostelu. Masa je ispred klubova, po lokalima, ispred hotela, na ulici, sve je živo i opušteno u isto vrijeme. Rua Augusta u gluvo doba noći sija punim sjajem. Na ulazu u bar hostela mi stiže notifikacija da mi je Felipe, s kojim sam se najsrdačnije rastao, ostavio 5 zvjezdica na Uberu. Uzvraćam sa ništa manje. U baru zatičem Letisiju, Menija, Kamilu i ostalu ekipu s kojom provodim noći u gradu. Letisija radi u hostelu i ovdje cuga kad završi sa sa smjenom. Zahvaljujući njoj sam upoznao grad onako kako sigurno ne bih uspio sam. Meni je rastaman iz Barselone koji čeka da mu španska ambasada gdje radi, sredi novu gajbu. Kamila je slikarka iz Belo Horizontea koja priča najsavršeniji engleski u Brazilu. Kvalitetno prolupavaju, kao i uvijek. Zovu da im se pridružim i pričam kako je bilo.

Što da ne.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: