Grad svjetlosti

Mislim, volio bih ja da je bila istinita ona priča sa linijom za Teheran (vjerujem da nas nije bilo mnogo obradovanih tom informacijom) al’ nije ni ovo loša varijanta.

Naravno, da se razumijemo, linija za Pariz ne postoji niti će vjerovatno ikad postojati, ali uz malo egzibicionisanja je sasvim moguće poletjeti iz BL i nakon nekih 12ak sati biti u Parizu. S obzirom na vremenski period i pomenuto egzibicionisanje – ne, ne leti se dirižablom…ali Ryanair je otvorio par solidnih linija, gdje se može odletjeti i odatle juriti avion ili bus, pa realno za čitavu Evropu, a i neke dijelove Afrike i Azije.

Ja pravim plan da u petak letim do Brisela, te odatle hvatam Flixbus i pravac Pariz! Polećem iz Banjaluke oko 20:00, imam bus u 2:45 poslije ponoći  i do 7:30 ujutro bih trebao biti u Parizu! Produženi vikend varijanta, jer mi treba i ponedeljak za povratak kući na obrnut način. Putuje se noću, što je jako bitno, jer ne gubim dragocjen dan na put. Plan je dobar, volju imam, karte su kupljene dosta jeftino (oko 60 evra ukupno je koštala ta kompletna egzibicija prevoza), hostel  je bukiran, kont mora biti pozitivan: idem, ništa ne može da omane!

E pa ipak može!

Avion kasni preko sat i po, na aerodromu nikakvog obavještenja, ništa, a krcat! Naravno, krcat je samo ljudima za taj let jer je užasno malen, a ja nemam ni wi-fi da bar pogledam na 24h radar aplikaciji gdje se nalazi avio i procjenim koliko mu treba da sleti. Ipak, smiraj, ne bi trebalo biti problema, sa ovim kašnjenjem ću ipak morati smanjiti svoje planirano bauljanje po Briselu na minimum i hvatati drito pravac na stanicu. Pozitivno razmišljanje! Letenje sa aerodroma u rodnom gradu mi otkriva jedan novi momenat posmatranja ljudi, više ili manje poznatih faca i, na moje veliko iznenađenje, dosta Belgijanaca koji su očito došli da obiđu BL, okolinu, Bosnu, šta znam. Uglavnom mlađa ekipa, koju sa backpackovima možeš vidjeti po čitavom svijetu, ali super mi je to. Dio mene spreman na ćakulu sa svima bi da ih priupita kako je prošla njihova putešestvija ali, ovaj zbog kojeg se sam odmećem na put pobjeđuje, te gledam svoja posla. Znam da je njima ovo sve jedna velika egzotika, kako god to zvučalo, i da su se vjerovatno bolje zezali nego što bih ja u Briselu.

Avion se napokon pojavljuje, kreće brzinsko ukrcavanje i poletanje i bili smo vrlo brzo u vazduhu. Ryanair ko Ryanair, koliko para toliko i muzike (prostora!). Opet sam se uvjerio da ona sjedišta definitivno nisu za čovjeka mojih gabarita, no šta da se radi, bar sam imao sreće i dobio sjedište kraj prolaza. Zahvaljujući toj sreći sam prvi put u avionu nazočovao sceni da gospođa preko puta mene nakon poletanja iskusno iz svoje torbe vadi mastan papir sa burekom punim luka i lagano ga dokrajči dok još ni pojaseve nismo odvezali. Ja ponosan na sebe što uspijem unijeti flašu vode, naivčina, a ‘vamo dominacija. Ah, Balkane moj!

Slećemo na Charlloa, sporedni briselski aerodrom kraj istoimenog gradića. Ja, shodno kašnjenju aviona i zakinutosti od 2 sata, ne časim ni časa te se prvi nacrtam na pasoškoj kontroli, šarmatno prolazim istu i vrlo brzo se nalazim u shuttle-busu koji vozi od aerodroma do južne autobusko-željezničke stanice u Briselu – Brussels South.

Autobus za Pariz mi polazi sa stanice koja je na suprotnom, sjevernom dijelu grada – Brusells Noord, te mi Google mape pokazuju da imam između 45 minuta i sat vremena hoda kroz sam centar grada. U idealnom scenariju, da ne kasnim 2 sata, imao bih vremena i da popijem piće i zablejim negdje malo. Ali ovako s obzirom da je pola 1, da ja ne poznajem grad uopšte, te da ću vjerovatno dobro morati obratiti pažnju na neuglednu banderu na toj sjevernoj stanici gdje možda ima a vjerovatno nema natpis Flixbus, moram biti bar pola sata prije polaska tamo. S obzirom da je FlixBus dosta jeftin tj. low cost prevoznik, često su im stanice na neprepoznatljivim i neuglednim mjestima kao što je ova bandera, ili na zabačenim djelovima velikih stanica. Hodajući kroz Brisel uočavam da nema nešto mnogo ljudi na ulicama, barovi su u velikoj mjeri već zatvoreni, u centru oko glavnog trga neki rade ali i tamo je uglavnom pred fajront. Scene kao u dosta većih evropskih gradova u to doba, neki drugi svijet preuzima ulice i važe druga pravila, tako da se držim glavnih ulica i ne dozvoljavam si da me ponese lutanje, kao što inače zna. Nalećem na poznatu fontanu klinca koji urinira, koja je gradska atrakcija. Zove se Manneken Pis i stoji tu još od početka 17. vijeka. Svaka legenda oko te fontane je bazirana na priči da se neki dječak popiškio na bombe, požar ili neprijatelje, sve u korist spasenja grada Brisela. Ipak, ima tih fontana nestašne omladine na svakom ćošku svijeta, pa mi nije mnogo držalo pažnju. Izbijam na glavni trg koji je ogroman i pregotivan. Tako se i zove, Grand Place iliti Veliki trg. Žao mi je što nisam po danu tu, da malo bolje sve to vidim jer je okružen prelijepim gotičkim građevinama. Tu je Kraljevska palata, Gradska vijećnica, Muzej, te razne esnafske kuće koje su tu vijekovima. Našim ljudima je vjerovatno poznata scena sa prošlog svjetskog prvenstva kad se na tom punom trgu slavilo treće mjesto uz onaj Galin hit “Feed from desire”. Ovaj put osim nekih klinaca što bleje na stepenicama na trgu slabo ima ljudi… ali, odjednom čujem pjesmu sa vokalom na srpskom oko sebe. Klinci puštaju muziku sa telefona ili čega već i u tom momentu ide neka Rastina stvar. Ja malo iznevjerujem, bacim malo bolje pogled da nije neka ekskurzija koja je daleko dogurala, ali ne…klinci Belgijanci. U Belgiji slušaju Rastu na glavnom trgu u državi. Djeca ko djeca, porašće, ko sam ja da im kenjam jel to valja ili ne. Reggaeton se danas svugdje sluša.

Na i oko glavnog Trga se svuda osjeti divan miris vafli, ali sve je zatvoreno tako da mi je preostalo samo da mirišem. Nastavljajući ka svojoj destinaciji, bukvalno svakih malo – malo preskačem beskućnike koji spavaju na ulici. Jadni ljudi. Dolazim na stanicu i tek tamo imam šta da vidim – čitav unutrašnji dio stanice je pretvoren u kolektivnu spavaonicu beskućnika. Bukvalno sve. Toplo je, bar mogu da se ugriju. Naravno, dosta je tu migranata, ljudi koje je muka natjerala da odu iz svojih domova i čini mi se da je u Briselu baš veliki problem sa rješavanjem smještaja tih ljudi.

• 

• 

• 

• 

• 

Lokalizujem svoju znamenitu banderu koja je malo van stanice i čekam bus da se pojavi. Oko bandere nema puno ljudi u ovo briselsko nedoba ali odjednom se pojavljuju dve osobe meni poznate još sa banjalučkog aerodroma. Ja im prilazim, kažem da sam ih prepoznao, oni se izgotive i objasne mi da su malo lutali i pitali par ljudi za pravac, te da su im svi rekli da je stanica u dosta opasnom dijelu grada po noći te da se pripaze. Nasmijašmo se slatko na to. Kiselo i slatko, što bi rekli Brejkersi. Oni čekaju bus za Holandiju, gdje piče na neki sajam numizmatike. Haos. U tom momentu se pojavljuje moj bus koji je malo poranio, pozdravljam se sa sugrađanima uz najljepše želje do susreta na aerodromu kad budemo išli kući, i upadam!

U autobusu koji je na sprat je problem sa mjestima, nikako svi da sjednu, navodno u donji dio može samo uz dodatnu doplatu (prvi put čujem za to u Flixu) a u gornjem je baš frka. Ja imam sreće i nabadam čak 2 mjesta čim sam se popeo uz stepenice, tako da kraj mene ima mjesta i za ljepšu od dve djevojke koje su tražile sjedalo. Ipak, ona nije imala sreće, jer sam ja zakucao čim je autobus krenuo. Kuda smo sve usput stajali do Pariza – nemam pojma, ali ja se budim sa prvim zracima sunca na predzadnjoj stanici, aerodromu Šarl De Gol. Tu nešto ljudi izlazi, nešto ulazi, a sa tim ljudima ulazi i par policajaca sa psom koji su nam detaljno pregledali dokumenta i pretražili autobus. Nakon 10-ak minuta zadržavanja nastavljamo dalje, te se sa razglasa čuje glas vozača koji se iskreno zahvaljuje nama putnicima što smo bili normalni i nije pronađena nikakva droga ili slično, jer je to linija Amsterdam-Pariz i njemu se popelo na glavu da svaki put kasni jer neko bude uhapšen, te je presrećan što ovaj put nije niko.

Dobrodošli u Pariz!

Izlazim na stanici Bercy, koja je odmah do Sene, i na prvi pogled je daleko uglednija od one briselske. Na drugi se već vidi da je sekundarna. Trudim se da upamtim okolinu jer odatle pičim i nazad. Ima nekih uzvišenja, tu je i karakterističan most preko kojeg ide metro, imam dobre tačke orijentacije. Nemam neki poseban plan, ništa nije moranje, idem polako nekom rutom koju imam u glavi i Google mapi a to je otprilike ovaj pariški centralni dio, “krug”  od  1-19 arondismana i njegove znamenitosti. Pješke, kako najviše volim. Prelazim most, krećem se ka parku Monsori. Taj dio grada je prilično prazan, osim što prodavci lokalne pijace tek postavljaju svoje tezge ispod nadvožnjaka koji ide ka gorepomenutom mostu. Pažnju privlače sjajni murali na svakoj zgradi, i to su prizori koji me prate do Italijanskog trga gdje počinje onaj izgled Pariza koji valjda svi imamo u glavi. Šarmatni čoškovi, lokali, pekare, lijepe zgrade, lijepi mini parkovi, sve su to prizori u kojima uživam krećući se do parka Monsori.  Nema ljudi, subota, prilično je rano, tako da imam taj dio grada samo za sebe. U jednoj od tih pekara kupujem i čuvene francuske kroasane, da ih izguštam dok hvatam jutarnje sunce u parku. Izabrao sam taj park jer ga je Žak Prever spominjao u pjesmi “Bašta”. Divno mjesto za punjenje baterija na jutarnjem suncu, a da se naslutiti da je jednako lijepo i naveče kad se upale lampe i fenjeri, inače ne bi faca Preverovog kalibra dovlačila djeve tamo.

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund vječnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskog praskozorja
U Parku Monsori u Parizu
U Parizu
Na Zemlji
Na Zemlji koja je zvijezda.

Kroasani, ipak, nisu bili ništa posebno. Iz parka se, punih baterija i ne tako punog stomaka, hvatam pravca Ajfelovog tornja. Ima da se šetka, ali super, uživam u tome. Usput ću proći kraj Pariških katakombi, te bih možda mogao i upasti unutra ako ne bude gužva. Naravno, bila je gužva a mene je mrzilo da čekam da uđem u polumrak među skelete po ovako lijepom danu. Opravdanja, opravdanja. Nastavljam dalje nekim šarmantnim trgom punim isto tako šarmantnih lokala, izloga, i pekara. Nisam pošteno ni došao, a već sam solidno išarmiran ovdje. Usred te silne miline primjećujem ulaz na groblje Montparnasse, drugo pariško po veličini, nakon Père Lachaise. Na ulazu je spisak znamenitih Francuza i pripadnika drugih nacija koji su tu sahranjeni, uglavnom art i intelektualna ekipa. Toliko o izbjegavanju skeleta po ovakvom vremenu.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Nakon 10-ak minuta šetnje imam već vizuelno na vidiku Ajfelov toranj, te moram priznati da me neočekivano fascinira taj prizor. Viši je nego što sam mislio. Gledam iz solidne daljine jedan od najpoznatijih simbola svijeta, iako je sam po sebi on nešto totalno nebitno. Toranj izgrađen na tadašnjoj periferiji grada za potrebe svjetskog sajma u Parizu 1889. godine, koji je organizovan povodom proslave stote godišnjice Francuske revolucije. Otad je otvoren za posjetioce i to je to, ništa tu realno nema sad posebno. Taj Ajfel je sličnim stilom konstruisao mnogo, mnogo korisnije građevine, tipa onog mosta u Portu. Navodno je i Ajfelov most u Sarajevu konstruisao on, ali nema dokumenta koji to potvrđuje. Stil je svakako njegov. I ako se nalazim u prilično turističkom dijelu grada sa gomilom stvari za vidjeti a tiču se francuske vojske uglavnom (tipa Vojna škola, starački dom, kompleks vojnih muzeja i spomenika Les Invalides, gdje je sahranjen i Napoleon) na ulicama i dalje nije gužva. Kod tornja je već ozbiljna gužva na ulazu u taj dio gdje se može pentrati po njemu, te preskačem to. Kupujem od lokalne ekipe koji prodaju male privjeske par komada za evro i nakon ozentavanja te, moram priznati, iz blizine jako impozantne građevine izgrađene prije 131 godinu, prelazim Senu i dolazim do trga Trokadero. Ozbiljno lijepo mjesto, sa dominantnom istoimenom palatom na uzvišenju te divnim vrtovima u podnožju. Sa uzvišenja se pruža sjajan pogled na Ajfelov toranj i naravno ovo je ozbiljan turistički hotspot za dobar kadar. Čak se i prokleti Hitler ovdje slikao. Slikao sam se i ja, te nakon malo odmaranja i potpunog prisustva u momentu na jednoj klupici u vrtovima, hvatam pravac Trijumfalne kapije!

• 

• 

• 

• 

• 

Raznim avenijama (šarmantnim naravno) koje presjecaju dio 16-og arondismana se probijam do Trga Šarl De Gola, u čijem centru stoji Trijumfalna kapija.  Ona je u stvari slavoluk, arhitektonski oblik koji su izmislili rimljani, tj. struktura luka sa jednim ili više lučnih prolaza, često projektovana da obuhvati obe strane puta, sa brojnim reljefima na samom slavoluku. U početku su ih podizali u čast vojnih pobjeda i trijumfalnih dolazaka vojske sa ratišta. Ovaj u Parizu je konkretno spomenik podignut borcima za Francusku, posebno onim iz Napoelonovih ratova. Iako bi bilo super prići i pogledati motive izbliza, to nije moguće zbog gomile policije ispod. Sam Trg Šarl de Gola je u stvari jedan ogromni kružni tok sa 12 izlaza, a jedan od njih su i Jelisejska polja, jedna od najpoznatijih avenija na svijetu u koju upadoh i ja.

Glamur, sjaj, šoping, luksuz – toga nije bilo na Jelisejskim poljima tog dana. Samo gomila policije duž čitave avenije. Žuti prsluci su pravili haos po gradu u tom periodu i baš taj dan su se prebacili u Tuluz pa sam ja mogao na miru da prošvrćkam i brojim razbijene izloge. Da ne bi sve proteklo u totalnom miru, pobrinuli su se francuski žandari koji su me zaustavili i detaljno pretresli. Iz predostrožnosti, kažu. Pretres u jednoj od najpoznatijih avenija na svijetu – checked! Da su se konsultovali sa kolegama sa aerodroma od jutros, ne bi bezveze gubili vrijeme, još bi me potapšali i po ramenu. Šalu na stranu, taj pretres me prilično smorio i podsjetio gdje se ja u stvari stvarno nalazim, te odlučujem da skrenem iz tog haosa u neku sporednu uličicu i nastavim sa uživanjem u pariškoj svakodnevnici, bez buke i previše murije. Tako upadam u dio grada poznat kao L’Europe, prijatan za oko i smirujući za dušu, gdje odlučujem i da odmorim malo u jednom od lokalnih restorana na nekom malom trgu. Paprena cijena za ne baš veliki goveđi odrezak, pomfrit i pivce, no u Parizu sam pobogu, tu je sve papreno. Dalje nastavljam kraj Pariške opere tačno ka prvom arondismanu i tehničkom centru Pariza, palati Louvre. U palati se nalazi i istoimeni muzej, najpoznatiji na svijetu, koji ovaj put nisam posjetio i to ću uraditi prvom idućom prilikom. Jednostavno, za to treba jedan čitav dan koji ja u ovoj avanturi prosto nemam. Izvlačim se odatle do obližnjih kejeva Sene, gdje gomila ljudi uživa na suncu, ispod kojeg svoje mjesto nađoh i ja, i to tačno pored Pont Neufa, najstarijeg mosta u Parizu. Iako je prevod njegovog naziva “Novi most”, ovaj most je završen 1607. godine i spaja obe obale sa jednom od dva preostala prirodna ostrva na Seni, Siteom, nekadašnjim srednjovekovnim srcem grada, na kojem se nalazi i katedrala Notre Dame. S obzirom na tu činjenicu, ovo je prvi most koji je čitavom svojom dužinom od oko 240 metara, natkrilio Senu. Ako postoji tačka svakodnevice u gradu gdje se više istorije izdešavalo, sudbina isprepretalo i namjera odigralo, mislim da je imam u vidokrugu. I super je što kontam da niko osim mene nije svjestan toga u tom momentu. Ljudi poziraju kraj piramide Luvra. Nakon dužeg bivstvovanja na suncu, malo gubim pojam o vremenu i shvatim da je već prošlo 17 časova te da ne bi bilo loše da odem da ostavim rusak u hostel koji je u blizini, u kvartu Marais. Ovo je jedan od najjeftinijih hostela u Parizu koje sam uspio naći a sa dobrom lokacijom, jer ono, bukvalno izađem ispred i Notr Dam tj. Site su tik preko mosta. Ujedno, ovo je i najskuplji hostel koji sam igdje platio, možda jedino Helsinki može da drži pandan. U hostelu pada brzinski tušing, nakon kojeg me isto tako brzinski prevari san na 20-ak minuta. Taman dovoljno da se probudim u mraku, praznog stomaka i sa pitanjem gdje dalje. Imam par opcija, šetnjica u obližnjoj Latinskoj četvrti, ispucavanje do totalno sjevernog dijela grada na DJ set Ettiene de Crecyja, lika kojeg sam upratio još kao klinac na nekom animiranom spotu i čiji me audio-vizuelni nastup sa kockama prije 10-ak godina na Exitu oduvao, ili – besciljno bauljanje po ulicama Pariza, pa šta se desi.

Idealan scenario bi bio probauljati ulicama grada al’ ciljano na spomenuti set, no ipak sam već prešao preko 35 kilometara danas, spavao možda 4 sata u busu i ovu prevaru od 20 minuta u hostelu, pa odlučujem da se držim obližnje Latinske četvrti i krajnje penzionerski privedem ovaj dan kraju. Latinska četvrt je jedan od najstarijih dijelova Pariza a ime je dobila po tome što su studenti univerziteta Sorbonne tu učili i govorili na latinskom jeziku. Pored Sorbonne-a, tu je stacionirana još gomila univerziteta i fakulteta, kao i Panteon, mauzolej nekim od najzaslužnijih francuskih građana. Ono što je meni najzanimljivije tamo je što može u nedogled da se hoda po mini lavirintu vijugavih, uskih kaldrmica koje, same po sebi, i pored gomile turista, odišu specifičnom atmosferom. Jedna od najstarijih je Rue de la Huchette, koja obiluje malim radnjama, restoranima, knjižarama, kafanicama, a odatle se može spustiti do Sene i naletjeti na štandove sa gomilom raznorazne literature. Ljudi na ulicama su opušteni, uživaju u izlasku i možda mi to sad malo više prija nego da cupkam uz elektroniku u sjevernom dijelu grada. Ja se instaliram u neki restorančić, naručujem piletinu i uz vince posmatram Notr Dam, kojeg divno proljećno bujanje cvijeta trešnje čini još zanimljivijim. Sutra mi je to polazna tačka u novi pariški dan.

• 

• 

• 

• 

• 

•