Upoznao sam ga sasvim slučajno, nakon posjete mjestu gdje je vjerovatno svaki čovjek na planeti bar jednom u svojim mislima otputovao – piramidama u Gizi.
Žuti meteoalarm je upaljen i napada sa svih strana. Sunčevi zraci odozgo ubiše i ne uzimaju zarobljenike, a odozdo pustinjski vjetar raznosi pjesak svuda oko nas. Konji na pojilima smiruju svoju žeđ dok ih njihovi vlasnici pokušavaju unovčiti kroz nekoliko minuta jahanja bilo kome ko ima dovoljno strpljenja da ih sasluša. Palme uljepšavaju bezlične nezavršene kuće boje pjeska koje nas okružuju. Da su ove palme kaktusi izgledalo bi kao otužni set nekog još otužnijeg vesterna. Ali nisu. Ovo je Egipat, i na to nas podsjeća vrh Keoposove piramide koji se uzdiže na horizontu.
Iscrpljena djeca sa prevelikim školskim torbama blenu u nas trojicu kao da nikad nisu vidjeli strance, ali oni žive kraj piramida pa ta teorija nema puno smisla. Možda zapravo bulje zbog taksiste koji nam se priljepio i već deset minuta odbija da ode, iako ga svi maksimalno kuliramo. Već par puta smo mu lijepo rekli da nismo zainteresovani, ali ne! On je izašao iz vozila, brblja, doziva, i moram priznati solidno počinje da planinari po mojim živcima. Raznorazni prodavci svega i svačega koji smaraju i spopadaju sa svih strana u kompleksu piramida nam na moje veliko čuđenje jedino još nisu probali uvaliti Sfingu i same piramide, samo je još ovaj trebao.
Manuelu, Italijanu u mom društvu je malo neprijatno, ali pokušava da ignoriše dok nam preko telefona naručuje Uber taksi. Pirs, Amerikanac koji je takođe tu se ne potresa uopšte. Srče svoj sokić iz slamčice za koji ga je vjerovatno u obližnoj prodavnici vrlo bezobrazno zakinulo, ali danas je oguglao na to. Već su mu to uradili dok je jahao kamilu u kompleksu piramida, a nije bolje prošao ni kad je kupovao suvenire. Ne sekira se Pirs puno oko toga.
Današnje saputnike sam upoznao noć ranije u kairskom hostelu. Sinoć i danas smo se ispričali kao da se znamo čitav život, i do kraja istog ih vjerovatno više nikad neću vidjeti. Tako je to kad putuješ sam. Kreneš solo, ali rijetko je to zaista tako. Uvijek ćeš upoznati nekog, uvijek će se stvoriti prilika za neko novo iskustvo, veliko ili malo. Bitno je samo da su oči i um širom otvoreni i stvari će početi da se dešavaju. Naravno, samo ako to želiš.
Neuništivi taksista vidi da od nas nema vajde i konačno odlazi, a mi zahvaljujemo nadležnom egipatskom božanstvu na tome i napokon dobijamo vrijeme da u miru sumiramo utiske sa piramida. Manuel se žali da nam Uber taksisti konstantno otkazuju vožnje kad im na primljenu poruku odgovori na engleskom, ali jedan je ipak pristao, pa nam daje upute na koje brojeve registracija da pazimo na bijelom Chevrioletu koji dolazi po nas, jer će on i njegova djevojka ostati i danas u Gizi. Ja sam uvijek mislio da mi u našoj svakodnevnici koristimo arapske brojeve i tek kad sam malo zagrebao po Bliskom Istoku shvatim da se ovi koje mi koristimo samo tako zovu iz prostog razloga što su ih Arapi raširili svijetom.
Stvarni arapski su ٠, ١, ٢, ٣, ٤, ٥, ٦ , ٧, ٨, ٩ i pišu se s lijeva na desno. Nula se piše kao tačka. Jedinica i devetka su vrlo slični kao i “naši”, dok se na dvojku i trojku na već povučenu liniju jedinice nastavljaju jedan, odnosno dva poteza, formirajući tako dva, odnosno tri talasića. Četvorka se ispisuje sa četiri povučena poteza. Ima logike. Petica je kružić, dok šestica, sedmica i osmica moraju da se nauče. Shodno tome, ١١ su 11, ٢٠ su 20, ٥٨ su 58 itd.
Bijeli Chevriolet sa odgovarajućom registracijom stiže. Sudaramo se sa mirisom automobilske plastike užegle od sunca dok se smještamo na crno-crne karirane prostirke koje prekrivaju sjedala. Pogledom tražim Kuran. Ta knjiga je u kairskim taksijima češći prizor od paljenja taksimetra. Iako u skoro svim taksi vozilima stoji izložen ispod sredine šoferske šajbe, ovdje to nije slučaj. Sa retrovizora visi neka brojanica. Možda islamska, možda koptska, ne znam ako ne pitam. Mladić za volanom, Arap, Egipćanin nam na solidnom engleskom sramežljivo zaželi dobrodošlicu i poče da nas izvlači iz haosa Gize u još veći haos Kaira. Saobraćajni haos. Brza vožnja kroz neocrtane trake prljavog kolovoza gdje nema nikakvih pravila dok nam se pred očima smjenjuju nepregledni blokovi oronulih i nezavršenih zgrada boje pustinje. Konverzacije svega rad upitah vozača za ime, a nakon njegovog odgovora ga u nevjerici zamolih da ponovi.
Nikola!
Ponovio je da se zove Nikola.
Mozak brzinom svjetlosti procesuje podatak da me nakon posjete egipatskim piramidama, negdje između Gize i Kaira vozi mladić sa jakim arapskim naglaskom koji se zove Nikola, dok se ja kao neka baba naginjem sa zadnjeg sjedišta da ga bolje pogledam. Čak je i Pirs iznenađen. Govorim mu da nisam očekivao da se on baš tako zove, da se iko u Africi tako zove, s obzirom da je tamo odakle ja dolazim njegovo ime vrlo često. Nikola u nevjerici tugaljivo konstatuje da sam ja prva osoba s kojom je ikad pričao, a da joj je uopšte poznato njegovo ime.
“Da sam bar Muhamed kao svi ostali bilo bi mi puno lakše. Nemaš pojma koliko je teško zvati se ovako i živjeti u ovoj zemlji.”
Niko se nije ni trudio da ga pravilno izgovori, djeca u školi su ga ismijavala, a na dokumentima mu nisu napisali ime kako treba, jadikuje Nikola vadeći vozačku iz novčanika. Stalno peripetije na šalterima, stalno isčuđavanja, stalno provjere.
Koliko nepotrebne zbrke zbog jednog imena.
Počinjem da ga hrabrim da se zove kao najveći ikada – Tesla, kao pretplaćeni NBA MVP Jokić, kao svaki drugi muškarac junačke Crne Gore…ali to ga ne ohrabruje mnogo. Za Jokića nije čuo, za Crnu Goru nema pojma gdje je, ali za Teslu zna. Paradoksalno, za Nikolu Jokića nije čuo ni Pirs koji je iz Denvera, ali čovjeka prosto ne zanima sport. Na neminovno pitanje kako je uopšte dobio to ime odgovor glasi – majka je prije njegovog rođenja posjetila Italiju, čula to ime i jako joj se dopalo. Roditelji te sa imenom očigledno mogu sjebati na svakoj tački svijeta.
Radostan zbog toga što je napokon nabasao na nekoga kome je poznato njegovo ime, Nikola se skroz otvara. Otkriva nam da mu je ovo prvi radni dan kao taksisti, te da je to treći posao koji radi. Predaje informatiku u jednoj školi, ima neki svoj start-up koji mu samo troši pare pa sad mora da radi i ovo. Planira uskoro da se ženi i mora da skupi novac za stan, ali procjenjuje da će to potrajati. Nikola je ozbiljna faca. Rekao bi mi i za brojanicu da sam pitao, ali sam zaboravio. Objašnjava nam da su mnoge oronule zgrade kraj puta koje izgledaju nezavršene zapravo useljene, ali namjerno ostavljene takve. To je zbog toga jer se po egipatskom zakonu porez na nekretnine ne naplaćuje za nezavršene objekte. To porodicama iz komšiluka omogućava da od svog novca prosto sklepaju nezavršenu zgradu sa par stanova i tu osnuju domove. S obzirom na cijenu nekretnina u Kairu tu neku kombinaciju će ganjati i on. Ne krivim ga. Nije mi najjasnije kako je to sve uopšte moguće, ali raniji susreti sa čarima bliskoistočnog mentaliteta koji je i ovdje jako prisutan su me naučili da ja nisam kodiran da razumijem i puno jednostavnije stvari koje mi ovdje nisu jasne, pa sam odustao. Jednostavno je tako.
Iako se Nikola čini kao dobrica, kad se pogleda kako bezobrazno vozi rekao bi čovjek da izgled vara. Ovdje tako mora, ili nećeš daleko dogurati. Saobraćaj u Kairu može biti tema nekog pokušaja ozbiljne doktorske disertacije koja nikad ne bi mogla biti odbranjena – jer se tu ništa ne može zaključiti.
“Kod kairskih vozača brat za brata ne zna, kolovozne trake se ne uzimaju u obzir, na saobraćajne znake se ne obraća pažnja, nemilosrdno će jedan drugom preoteti prolaz, što na bezobrazluk, što na dreku, a što na kuraž. Ko drsko dogura do pola raskrsnice, ima šanse da prođe, ako juri odlučno i izgleda kao da se neće zaustaviti, drugi će ga propustiti da prođe pod uslovom da je značajno luđi. A ako si mali, treba da sakupiš dovoljno sličnih koji bi u tvom pravcu i da svi zajedno krenete, kao krdo, dok ne progurate, ili da sačekaš da se pojavi neko glomazan, kamion, cisterna ili autobus, pa pustiš da oni prokrče put, a ti im se prilijepiš i pratiš.
Kako god, saobraćaj se u Kairu neprekidno odvija, ponekad usporeno, ali stabilno, stani-kreni, dok na kraju, neobjašnjivo, svako ipak ne stigne gdje je pošao.
Automobili u Egiptu su izgrebani i olupani, ali na pustinjskoj klimi nema vlage da bi zarđali pa karoserije dugo traju, tako da po gradu brundaju prastare mašine, dime i prljaju dok vazduh ne počne da se vidi i nebo ne promjeni boju od zagađenja.
Od starih motora buka na ulici bude nesnosna, i kroz otvorene prozore automobila u prolazu trešti muzika s radija, otegnute riječi odjekuju, ne razumiješ ništa osim kad s vremena na vrijeme otpjeva riječ habibi. To zove svog dragog. Iz drugog automobila ori se pjevanje sura iz Kurana, i tu otegnute riječi odjekuju, ni njih ne razumiješ osim s vremena na vrijeme kad prizove Boga, Alah.
I naravno, sirene. Hiljade vozača trube u isto vrijeme, izbliza i izdaleka. Egipatski vozači turiraju motore i trube, neprestano trube, desna ruka im je više na sireni nego na mjenjaču, trubljenjem se obraćaju jedni drugima, komuniciraju, dosvirkivanjem javljaju: Ovde sam! Sviraju da se neko nekome ne bi pretjerano približio, da neko nekoga ne udari ili ako baš udari, da ne bude velika šteta, sviraju, ali ne staju nego voze naprijed, probijaju se, svako malo emituju cijuke i trubljenje da se čuje po nekoliko blokova u daljinu i uvis do najviših spratova”
Zamalek – roman o kismetu
Dejan Tiago Stanković
U jednom momentu se neminovno nalazimo na nekom od dugačkih kairskih mostova i tu posmatraču svu pažnju otima moćni Nil. Stiče se utisak da se sva moć te rijeke formirana u gordim planinama Etiopije i moćnim jezerima Afrike reflektuje upravo ovdje u Kairu, jer uz njega buja svaka postojeća forma života današnjice.
Tornjevi Zamaleka i neboderi modernog Kaira, ribari koji na svojim čamcima love ribu, porodice koje to isto pokušavaju sa kopna ili prelijepe bašte pune bujajućeg života koje se nalaze do same rijeke mi potvrđuju ono što svi ovdje vijekovima znaju.
Da nema Nila ne bi bilo ni Egipta.
