Zgrade svijetle u krug, a oni su policija u patroli i kurče se jer im se može.
Mozak šalje naređenje ruci da se uhvati telefona i uslika ovaj prizor. Ruka mudro odbija jer joj nije baš do eventualnih posljedica i svega što bi moglo da nosi potencijalno stavljanje lisica. Mozak shvata ozbiljnost situacije i ne buni se.
Milisekunda zdravog razuma!
Slikanje vojske ili policije u Iranu je automatski problem u najavi, a ovih ima bar pedeset, i sigurno me kao vrlo očiglednog stranca u noći bar dvojica drže na oku. U najboljem slučaju. Naravno, to su svakako ovi naoružani, pošto su vozači zauzeti slalomskim bravurama. Umjesto toga foliram da nezainteresovano privodim kraju svoj čaj i shvatam ono što mi je jasno dato do znanja – vrijeme je za povlačenje u svoje odaje.
Šetajući širaškim sokacima u kojima se lokalno življe još uvijek ne da zastrašiti razmišljam zašto je zadnjih par noći u ovom gradu ovaj prijeteći prizor ovako čest. Zaključak se uporno odlaže, jer ne odišu ovi sokaci samo istorijom moćne Persije, čiji je Širaz bio glavni grad u jednom periodu, nego i mojom ličnom u zadnjih par dana. Putokaz ka Narandžestan bašti me još jednom podsjeća na toliko lijepog narandžastog u njoj, iako sa mojim jezikom nema nikakve poveznice. Sjetio sam se i dvije mlade djevojke iz bašte koje su, saznavši za njihovu nacionalnost, sa hidžabima u rukama ponosno klicale turističkoj grupi američkih penzionera o nadolazećoj slobodi Irana. Amerikanci su odigrali na iskustvo i ostali susretljivi, ali suzdržani, svjesni potencijalne neprilike koju pod stare dane mogu prouzrokovati i sebi, a i njima na tako javnom mjestu. Ipak će na kraju oni otići, a one morati ostati.
Lijepi Narandžestan odmah asocira na još jednu baštu, jednako lijepu, ali puno veću. Eram je botanička bašta tako velika da bi se u oku prijatnim granicama spokoja koji ona pruža mogao provesti čitav jedan dan. Ali to je luksuz, jer Širaz je previše lijep da se tako potroši dan.
Prvi dan u Širazu putnicima namjernicima obično počne od sabajle, uz prve zrake sunca. Radnje su još uvijek zatvorene, a doručak u hotelima još nije poslužen, pa su stomaci prazni kao i gradske ulice. Gužva je jedino u dvorištu džamije Nasiromolk, ka kojoj ranom zorom hitaju i vjernici i oni koji to nisu. Svi žele da vide fascinantan prizor koji poklanja moćno sunce u vjekovnom dogovoru sa genijalnim neimarima ove džamije, te svojim zrakama raspali velike prozore prostorije za molitvu oslikane raznobojnim cvjetnim vitražima. Unutrašnjost molitvenog prostora tad obasjaju svjetlosni snopovi u obliku cvijeća najrazličitijih boja. U tom periodu ta džamija uglavnom više nije bogomolja, već postaje modna pista gdje svi ganjaju što bolji snimak tog nestvarnog prizora. I sebe u njemu.
Ne mogu ih kriviti.
Ovaj prizor je inspirisao i moj omiljeni detalj sa ulica Širaza, a koji noću bukvalno sija posebnim sjajem.
Autobuska stajališta.
U Širazu čak i ona sijaju najrazličitijim bojama, i taj vizuelni luksuz širokog spektra boja koji se smjenjuje pred očima je prizor koji se u ovom gradu odvija od jutra do mraka.
Lajt-šou policijskih patrola preuzima obojeni primat od modrog sutona i prije njegovog kraja. To nisam viđao ni u Teheranu, ni u Esfahanu, tek ne u Jazdu, koji su takođe veliki gradovi, ali od kako sam došao u Širaz to se dešava svaku noć. Oktobar je 2022. godine i najlogičnija pretpostavka je da se negdje dešavaju aktuelni protesti koji su van gradskog centra, ali u samom gradu nema nikakvih naznaka o tome.
Ulice Širaza zrače drugačijim senzibilitetom od ostalih iranskih gradova, finih, umjerenih i pomalo usporenih. Ovdje su ljudi takođe fini i možda čak i previše usporeni, ali se osjeća i neka specifična prkosna buntovnička energija koju nisam osjetio nigdje u Iranu. Glasniji su. Nonšalantniji. Mladići na ulici su drčniji. Djevojke na bazaru ne skrivaju ponos kad shvate da mi je pažnju sa lepeze šarenih artikala oteo hidžab koji one nemaju. Puno ih je. Širaz je nekad bio vinska prestonica Irana i uživao ugled najboljeg proizvođača tog pića na svijetu. Ovdje se i danas najviše proizvodi domaće vino za sopstvene potrebe, iako je ilegalno. Možda policija, svjesna prkosne energije širaških ulica ovog oktobra kreće ranije u patrole i ništa ne prepušta slučaju?
Stanovnici Širaza su geografski južnjaci, a oni i u Iranu imaju drugačiji mentalitet od ostatka zemlje, te jedinstvenu reputaciju koja ih prati. Dok Efahanci važe za škrtice, stanovnici Jazda kao vrlo pošteni, Širažane smatraju neradnicima i temperamentnim veseljacima koji ne mare previše za sutra. Neko bi to nazvao beterlukom, a neko drugi umjetnošću življenja. Kako god to nazvali, neki specifični obrasci ponašanja su primjetni u čitavom gradu. Radnje se otvaraju dosta, dosta kasnije nego u ostatku zemlje. U ostatku Irana tvrde da je to tako jer Širažani spavaju do podne. Ta usporenost se može čuti i u njihovoj komunikaciji. Širaški naglasak je tako lagan, zašećeren, kao recitacija, te ga je najljepše slušati u čitavom Iranu.
Ima smisla što je persijski naglasak baš ovdje najljepši – Širaz je grad pjesnika i poezije.
To je laskava titula, jer Irancima je poezija u genima i sigurno se nigdje na svijetu ne konzumira kao u Iranu. I staro i mlado se predstavljaju kao pjesnici, u državi se održavaju brojna pjesnička takmičenja, a poezija je u svakodnevnom životu prisutna na razne načine. Doktori su znali pacijentima pisati nalaze u stihu kako bi ih ovi lakše zapamtili, dok se na TV sinhronizacija emisija često zna recitovati u poeziji. Šetajući ulicama možemo vidjeti dokone trgovce koji stavljaju naočare da čitaju jedan drugom omiljene stihove, neugledne prosjake koji ozarenih lica napamet recituju stihove napisane prije mnogo vijekova koje sumnjam da znaju da pročitaju, te ulične muzičare koji ih recituju uz akustičnu gitaru – jer uticaj te stare hermetične poezije u Iranu je izvandredan.
Zato Širaz u svemu tome ima posebno mjesto u srcima Iranaca, jer najveći persijski pjesnik ikada je ujedno i najpoznatiji širaški sin. Hafiz.
Volio bih da mogu da ti pokažem,
kada si usamljen ili u mraku,
zadivljujuću Svjetlost,
tvog sopstvenog Bića!
Hafiz Širazi (1315-1390)
Nema domaćinstva u Iranu i na čitavom persijskom govornom području u kojem se ne nalaze dve knjige. Jedna je Kuran, a druga je zbirka Hafizove poezije – Divan. To je knjiga njegovih sabranih djela, koja se i danas uče napamet, recituju i citiraju. Hafiz je uglavnom pisao u formi ljubavnih pjesama, gazela, čije su teme ljubav, vino i kafana, zaljubljenost u zemaljsko postojanje koje traga ka nečemu uzvišenijem. Božanskom. Riječ Hafiz u islamskom svijetu znači „onaj koji zna Kuran napamet“, a Šemsudin Muhamed, kako mu je bilo pravo ime, ga je naučio još kao dijete.
Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je?
Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni!
Jer nikome nije znano, kraj života što je!
Tok života zavisi o niti, pazi!
Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja,
osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna, istog je roda,
kojoj srce da dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti!
Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi,
smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser, a Hafiz samo čašu,
vidjet će se, Stvoritelja volja što je?
Hafiz je u Persiji postao veliki još za života. Dobijao je pozive da čita svoje gazele na persijskom dvoru, a nebrojeni svjetski pisci poslije njega su mu se otvoreno divili. Na našim prostorima se tokom osmanlijske okupacije Hafizova poezija pojavljivala u određenim prepisima, ali prvi koji ga je preveo i objavio je bio Jovan Jovanović Zmaj u svojoj zbirci “Istočni biser” objavljenoj 1861. godine.
Zbirka riječi u medresi,
ubija mi razum zdravi.
Zato hoću da se malo,
odam piću i ljubavi.
Svevremen i vanvremen, Hafiz je bio kritički nastrojen prema svakom vidu formalizma, gdje god se on javljao. To nije zaobišlo ni tadašnje određene vjerske institucije koje su se i tada, kao i sada, držale zastarjelih kanona, a koje su se nakon njegove smrti pobunile da bogohulni pjesnik ne treba da se sahrani na muslimanskom groblju. Njegove pristalice i prijatelji su nakon žučne rasprave došli do dogovora sa sveštenstvom da se razmotre Hafizova djela i u njima nađe odgovor problema. Stotine Hafizovih pjesama su isjeckane u dvostih i stavljene u zajednički ćup. Jedno dijete je izabrano da izvuče jednu traku sa stihovima, a na njoj je pisalo:
Nikad ne ostavi mrtvačka nosila Hafiza.
Mada je ogrizao u grijeh, on boravi u Raju!
I zbilja, mjesto gdje se nalazi Hafizov mauzolej je raj na zemlji.
Staza koja vodi do Hafizovog groba miriše na najljepše cvijeće zasađeno duž nje. Prate je visoki čempresi koji uz tropske palme stoje kao čuvari njegovog mauzoleja, ponosno, kao da su i sami svjesni časti koja im je ustupljena. Sve je to dio predivnog persijskog vrta koji okružuje pjesnikov grob. Atmosferi doprinosi i stara persijska muzika koja sa zvučnika ide tiho, taman toliko da ne naruši osjećaj nevjerovatnog spokoja koja ovdje vlada.
Na grobu Hafizovom
Nakuc’o se čaša, napev’o pesama,
napio se raja sa mednih usana.
Gdje je naš’o slasti, tu joj nije praš’to,
sad gori l’ mu duša – barem znade zašto!
Jovan Jovanović Zmaj
Ovo je mjesto hodočašća svih generacija. Gužva je, ali nije bučno. Svjedočim prizoru koji nisam vidio još od Kine – starica u kolicima koja ne može da hoda ponosno uz pomoć rodbine prilazi grobu velikog pjesnika. U tom trenutku oči joj zasijaše nekim spokojnim sjajem, a lice poprimi izraz takve ekstaze da sam mislio da će da odlebdi iz onih kolica. Srećom nije, jer bi se sudarila sa kupolom iznad groba koja, iako ukrašena prelijepim mozaikom, i nije baš u najboljem stanju. Dječica iz osnovne škole, zvanična i ozbiljna možda i više nego što bi on to volio, odaju počast velikom pjesniku čitajući njegove stihove. Graševi znoja se sjaje sa čela crnokosog mladića dok klečeći podvrnutih rukava recituje Hafizovu gazelu svojoj djevojci. Obrazi joj se crvene, nadam se ne od blama, već od dragosti. Mnogi čitaju svoje omiljene stihove iznad Hafizovog groba. Neko to zaista doživljava, nego samo pozira, ali prizor je nevjerovatan. Iznenađen, ali ne i nespreman, i ja sam na telefonu iskopao par Hafizovih stihova koji su meni baš značili kad mi je bilo gusto, te ih pročitao u sebi najsvečarskije što sam znao.
Čak i ako utočište tvojih noći,
nije sasvim sigurno,
a cilj ti je daleko.
Znaj da nema,
puta bez kraja.
Ne budi tužan.
Ne mogu se oteti utisku da su stanovnici Širaza takvi nehajni i liberalni upravo po uzoru na svog najvećeg sina. On im dođe nešto kao narodni tribun, kao što je na prostorima odakle ja dolazim Petar Kočić. Odavanje pošte Kočiću je samo jednom godišnje, na zboru na Manjači, i nije ni blizu svečarski kao odavanje pošte Hafizu. Čak naprotiv, nažalost. Ipak, da se ne lažemo, nisam siguran ni da bi Irancima, a posebno Širažanima bilo zanimljivo recitovanje poezije dok se u isto vrijeme dva bika krljaju na obližnjoj livadi.
Ovo mjesto je još fascinantnije u smiraj dana, kada ga sunce na zalasku ogrne svojim zlatnim plaštom. Gužve se tada smanje, a preovlada tišina koja savršeno svira duet sa tihom persijskom muzikom u pozadini. U tom spokoju um odlazi u sasvim drugu dimenziju, možda čak blizu one kojoj je i sam Hafiz težio.
Jedan dan Tišine,
može sam po sebi biti hodočašće.
Dan Tišine
može ti pomoći da poslušaš,
kako Duša svira
svoju čudesnu lautu i bubanj.
Hafiz Širazi (1315-1390)
