Ravnodnevnica podno Kavkaza

Prvi je dan proljeća.

Teški, mukli oblaci su se danas prorijedili, te dali šansu suncu da podsjeti stanovnike Tbilisija čemu mogu da se raduju u narednom periodu. Sivilo dobija boju i ovo tad postaje skroz drugi grad. Bitan je to uvid koji podsjeća koliko je važno uvijek se imati nečemu radovati u budućnosti.

Blještavi zraci tek izašlog, novog sunca čine da se dejstvo starog vremena zaboravi i nestane kao da ga nikad nije ni bilo. Toplina njihovog igrokaza na našoj koži stvara polet koji osvjestimo tek kad nam ispune um i tijelo onom vrstom životne energije koju samo sunce može da pruži. Tržnice su sada šarenije, odore radnih babuški su svjetlije, a i one same veselije. Veliki i okrugli tanki hljebovi, koji su do juče uz kišobrane bili glavni jutarnji rekvizit u rukama prolaznika, sada imaju intezivnu boju klasja od kog su i nastali, a uvijek prisutna graja na ulicama oko dućana je sada glasnija onoliko koliko je i osvjetljenija. Šarene bašte su postavljene ispred kafića, a još šareniji ćilimi iz čitavog Kavkaza izloženi ispred radnji. Nema bojazni da pokisnu, a njihovo prisustvo daje sokacima Tbilisija boju koju juče nisu imali. I same ulice su prošarane sijenkama građevina raznih stilova, pa ljudi koji su do juče tražili zaklon od kiše ovaj put traže zaklon od njih i koračaju sunčanom stranom ulice. Natpisi na gruzijskom pismu su svuda. Danas mi je i ono lijepo, iako ga i dalje apsolutno ništa ne razumijem.

Tbilisi je danas šareniji i jer fudbalska reprezentacija Gruzije večeras protiv Lihtenštajna igra jako bitnu utakmicu kvalifikacija za evropsko prvenstvo 2024. u Njemačkoj. Mnogi kutci i pojedina lica su obojeni u boje gruzijske zastave, čije ljepote i moći nisam bio ni svjestan dok nisam došao ovdje. Bijela podloga i pet crvenih krstova. Tako jednostavno, a tako moćno! Ne ostavlja previše prostora za dvojbu gdje sam došao – u pravoslavnu zemlju čiji je zaštitnik Sveti Đorđe! Dosta prolaznika se malo-malo krsti tri puta, te bi čovjek pomislio da se mole Bogu za povoljan rezultat večeras, koji im je potreban da bi prvi put od osamostaljenja od bivšeg Sovjetskog Saveza učestvovali na nekom velikom takmičenju. Ali ne! Gruzini su vrlo pobožan narod, pravoslavci koji se obavezno krste čim ugledaju crkvu, a one su u Tbilisiju i generalno Gruziji svuda. Poštovanje crkve se ovdje nikada ne dovodi u pitanje.

Omladina na ulicama Tbilisija je hipsterska i moderna, kao i sam centar grada u kojem bitstvuju. Da ne znam da sam podno Kavkaza rekao bih da sam u bilo kojem drugom velikom evropskom gradu. To ne bih mogao reći za ostatak Gruzije, zemlje u tranziciji, gdje su tragovi sovjetske prošlosti puno očigledniji, te se ne mora zalaziti po sporednim sokacima kao u Tbilisiju da bi ih vidjeli. 

Konteplirajući na suncu u nekom malom parku posmatram te ljude koji, kao i ja, uživaju u prvom danu proljeća.

Sunčano kupanje mi prekida jedna jako lijepa crnokosa djevojka koja prilazi i nešto mi govori na gruzijskom, pa nakon mog zbunjenog pogleda vjerovatno ponavlja isto to na ruskom. Ja odgovaram na engleskom da ne razumijem i tek onda primjećujem da je znatno drugačije obučena od omladine sa ulica Tbilisija. Crni sako koji savršeno odgovara njenoj atletskoj figuri i ozbiljne ravne cipele nagovještavaju da baš i nije ljubitelj hipsteraja, a vjerovatno ni fudbala. Diskretna slušalica boje kože u njenom desnom uhu govori da bi se ovo prijatno iznenađenje moglo srozati samo na – iznenađenje.

Vadi neku legitimaciju sa značkom i pita me na engleskom šta radim tu, čekam li nekoga? Evo baš jedva dočekao da me sunce malo pogleda. Nije baš očekivala taj odgovor, pa joj oštri pogled sa mene još oštrije pređe na moj ruksak koji je bio smješten pored na klupi. Pita jesam li turista? Kad sam ušao u zemlju? Objašnjava da dolazi iz obezbjeđenja zgrade preko puta ulice, da me provjerava iz sigurnosnih razloga, te zamoli za moj pasoš. Pitam u čemu je tačno problem, na šta opet dobivam odgovor da su u pitanju sigurnosni razlozi. Nakon njenog učtivog pitanja smije li uslikati moj pasoš i mog ironičnog odgovora da će to vjerovatno uraditi i ako kažem ne, te da se zbog silnih sigurnosnih razloga ja lično više ne osjećam tako sigurno, njena profesionalnost se razbija u osmijeh, ali onako, za sebe, da niko ne vidi. Do sad je vjerovatno shvatila da ja stvarno nemam pojma gdje se nalazim, osim da je to neka klupa u Gruziji. Nakon slikanja mi srdačno zaželi prijatan boravak i krene nazad, a u susret joj odmah pođe neki demode rmpalija sa cvikama kojem je rekla nešto što je momentalno promjenilo njegovu putanju na drugu stranu. Taj događaj je smanjio interesovanje i drugog tipa kojem je nešto rekla ispred te zgrade. Isprativši nju pogledom dok sam god imao to zadovoljstvo, pogledah opet malo bolje i njih dvojicu, te shvatih da sam odlično prošao.

Šta je ta zgrada? Nemam pojma. Sve digitalne mape ne pokazuju ništa, ali ja tek nakon njenog odlaska primjećujem da svi prozori imaju rešetke i da je kamerama pokriven svaki ćošak oko nje. 


Zašto me legitimisala? Nisam dobio odgovor. Pada mi na pamet više razloga, više i manje zanimljivih. 

Prvi, najdosadniji i najvjerovatniji je obična rutinska kontrola bazirana na starim pravilima po kojima je školovana policija i bezbjednosne službe u ovim krajevima. Baziraju se na nekim starim drugarskim sistemima, i jako su slični onima iz regiona odakle ja dolazim. Zanimljivo, najeksremnije kazne u oba sistema su počinjale istim slovom. Isproban recept se ne mijenja, samo se prefarba drugom bojom.

Drugi razlog, dosta zanimljiviji, bi možda mogao da se tiče sjevernih regiona Abhazije i Južne Osetije koje su proglasile nezavisnost od Gruzije, uz kasniju svesrdnu rusku vojnu pomoć i uticaj. Gruzini su, blago rečeno, duboko razočarani u Ruse zbog toga i ne mirišu ih baš pretjerano, pa slavenske crte mog lica koje se sunčalo tu preko pola sata mogu biti zanimljive za provjeru. 

Treći razlog, najzanimljiviji i najsuludiji i mogao bi se ticati aktuelnog predloga zakona o „stranim agentima“, oko kojeg se ovdje trenutno natežu vlast i opozicija. Po predviđenom zakonu, za koji opozicija smatra da je preslikan ruski, se smatra da organizacije koje dobijaju više od 20 posto sredstava iz inostranstva registruju kao „agenti za strane interese“. Od usvajanja zakona se odustalo nakon masovnih prozapadnih protesta organizovanih prošle godine od strane opozicije, ali nikad se nije prestalo pričati o njemu i baš je ovih dana aktuelizovan pod novim imenom. Gdje ima dima – ima i vatre, a gdje se spominju strani agenti – vjerovatno ih i ima. Možda sam ih podsjetio na ovog zadnjeg Bonda? I on je plav.

Kao što rekoh, suludo! Bond iz Bosne?! Kazino Socijale.

A možda su samo mislili da sam neki nesretnik iz Lihtenštajna(ako se iko ko tamo prima platu može tako nazvati) koji se izgubio u Tbilisiju. U svakom slučaju, nikad neću saznati. A i bolje je tako. U svemu ovome sam polaskan što je došla ona, a ne onaj rmpalija. Sigurno priča engleski bolje od njega.

Da li ću imati nekih problema zbog ovoga? Vjerovatno ne, ali to ću saznati već večeras. Voz za Jerevan mi kreće za par sati i ja večeras napuštam Gruziju.

U inat svojim posmatračima odlučujem se za najsubverzivniji čin koji sam u tom momentu mogao uraditi, a od kojeg sam u suštini i pravio pauzu na toj klupi. 

Hodanje!

Kontrole ko šeta ulicom, ili ko se nalazi na njoj, ukazuju na to da je hodanje i dalje na neki način subverzivan čin, koji i dalje kopka model društva baziran na apsolutnoj kontroli prostora i građana. Pored toga je i oblik zabave gdje se ništa ne konzumira, a ni ne troši, što je takođe veliki srednji prst današnjem konzumerističkom društvu.

A i koji je bolji način upoznavanja nekog novog grada od hodanja? Nepoznati gradovi me prisiljavaju da gledam, više zapažam, i tako mi daju nesvjesne lekcije, kako estetske, tako i životne. Nema boljeg načina da se vidi kako se živi u nekom gradu nego lutajući istim.  

Istorija, koja je prošlost, se donekle uviđa u muzejima i arheološkim iskopištima, a kako se ona preklapa sa današnjicom u kojoj živimo, to vidimo – hodanjem. 

Moja posljednja stanica u Tbilisiju je ogromna siva zgradurina koja se ujedno tako i zove – Željeznička stanica. Ili bi bar trebala to da bude, jer liči na mnogo toga, ali ne i na mjesto odakle polaze vozovi. Piše na njoj i hotel, i market, i Teranova, i Alta, i ko zna šta sve ne, ali ne i da je Željeznička stanica. Ili možda to piše samo na gruzijskom pismu pred kojim sam bespomoćan. Nema pomoći ni vozačima maršutki koji divljaju okolo, primajući putnike koji nastavljaju iz Tbilisija za neki drugi grad ili mjesto u Gruziji do kojeg voz ne dopire. Maršutke su mali kombiji ili mini-busevi koji su glavni način prevoza u zemlji. Idu svuda i stalno. Uđeš, voziš dokle treba, platiš kad izađeš. Naravno, sa tim konfuznim, ali vrlo funkcionalnim sistemom nema nekog reda vožnje koji se može saznati na internetu, pa mora fino da se pita prema strancu uvijek susretljive Gruzine. Ipak, problem sa maršutkama i generalno vozačima u Gruziji je što nevjerovatno divljaju na putu te krše sva moguća saobraćajna pravila. I tu nema pomoći. Ja imam teoriju da je to zbog njihove ratničke genetike – Gruzija je na nezgodnom mjestu i udaralo je na ove Gruzine vijekovima sa svih strana, te oni jednostavno kad upravljaju nečim što je u pokretu genetski jurišaju na nešto ili ka nečemu. Nekad konj – sad vozilo. Nekad uzde – sad volan. Nekad mač – sad mjenjač. I zato sam ja za put u Jermeniju izabrao voz. Željeznička stanica je na trećem spratu ove građevine, a do nje se dolazi pokretnim stepenicama nakon dva sprata nekog tržnog centra. Da bih tosaznao ja sam morao prekinuti pauzu šljakera iz prodavnice bijele tehnike, te im se najiskrenije izvinuti na tome. Tranzicija!

Ovo je spavaći noćni voz na liniji Tbilisi – Jerevan koji kreće u 20:20 i stiže naredni dan u 6:55. Shodno tome se mogu kupiti karte za ležajeve i to u tri klase. Prva je naravno najskuplja, i tu u jednom kupeu budu samo dva ležaja. U drugoj su dva ležaja na sprat, znači četiri. Prednost obe klase u odnosu na treću je što kupei imaju vrata koja mogu da se zaključaju sa unutrašnje strane. Treća klasa je otvoren vagon sa gomilom ležajeva na sprat koji su jedni kraj drugih. Nevoljan da spavam grleći ruksak dok me žulja šibica smještena između kapaka jednog oka, a ništa više voljan ni da se nešto pretjerano luksuziram sa drugom osobom, kupujem kartu za drugu klasu koja mi se čini kao najrazumija opcija. Srdačna teta na šalteru me ljubazno sačeka da sa bankomata dignem novce za svoju kartu koju nije moguće platiti karticom, već samo kešom. 

Dole u tržnom centru sigurno sve može i karticom.

Prva tama noći je već uveliko prekrila Tbilisi. Mračni betonski peron je prazan i sumoran, i ne bi mu pomoglo ni hiljadu sunaca. Kompozicija od šest vagona je parkirana i spremna za ukrcavanje. Ispred mog vagona stoji kondukterka koja mi ovjeri kartu, provjeri pasoš, upisa nacionalnost u bilježnicu i uputi ka mom kupeu. Oči koje su se već navikle na mrak odjednom zaslijepiše svjetla modernog vagona. Sve bliješti. Sve je čisto. Sve je toplo. Sve je neočekivano. Sve je na ruskom. U kupeu mali stočić ispod prozora, sjedišta za dvije osobe na obe strane sa preklopnim naslonjačima koji se razvuku za spavanje, te istim mehanizmom iznad. Tu su i posteljina i jastuk. U vagonu su dostupni topla i hladna voda, a wc pored lavaboa ima čak i tuš. Uskoro se u kupeu pojavljuje i prva saputnica – Sofija iz Njemačke. Moj dotadašnji balkanski monopol nad kupeom tako prinudno, ali očekivano pređe na međunarodni kartel. Nadam se da će tako i ostati, jer smo oboje brzo zaključili da bi sa četvero ljudi ovdje moglo biti već malo tijesno. Bogovi južno-kavkaske pruge su uslišili naše molitve i voz je u dvadeset časova i isto toliko minuta krenuo ka Jerevanu. Mokra prozorska okna su iza sebe ostavljala prizore manje uglednih dijelova Tbilisija. Ponovo je počela kiša.

Iako su se stvorili svi uslovi da se odmah zadrijema, svjesni smo da prije prelaska granice to i nije dobra ideja. Čak i kad bi htjeli, to nam ne bi dozvolila kondukterka zadužena za naš vagon, koja poput zvrka neprestanim zujanjem gore-dole održava borbenu gotovost ljudstva na zavidnom nivou. Svoj prilazak kupeu objavljuje na zanimljiv način – proziva putnike po nacionalnostima. Tako saznajemo da su nam prve komšije Kinezi, do njih su neki Švabo i Bugarin (kakav tandem), pored njih su neki Kazahstanci, pa opet Kinezi. Njen tvrdi ruski naglasak, jači od onog koji ima Rade Šerbedžija u svim svojim ulogama čini sve ovo još zabavnijim. Pri jednoj od „Bosnia-Džrmni“ posjeta je zamolim da me prvog izvede na jermenskoj granici da bih odmah počeo proceduru dobijanja vize, koju građani BiH dobijaju na samom graničnom prelazu, pri ulasku u Jermeniju. Zbunjenog pogleda me upita jesam li ja „from formr Jugoslavija“, jer ako jesam meni viza ne treba. Ja kažem da jesam „from formr Jugoslavija“, ali da nije u pravu i da mi treba viza. Ona ostaje pri svom i odlučno kaže da mi sigurno ne treba jer sam „from formr Jugoslavija“. Složimo se mi da je najbolje da ona mene izvede. Sofija se tu, po sopstvenom priznanju, po ko zna koji put zahvali univerzumu na svom mjestu rođenja i pasošu koji ima, te upita koja je fora sa formr Jugoslavijom? Objasnim joj da se nekad jedino sa pasošem te formr Jugoslavije moglo bez vize iz Zapadne u Istočnu Njemačku, tj. iz Zapadnog u Istočni blok, i obrnuto, te je zbog toga bio vrlo tražen na ilegalnom tržištu. Danas su vremena drugačija i na prostorima formr Jugoslavije je vrlo tražen baš njemački pasoš. Može i ilegalan.

Između Tbilisija i Jerevana nema stanica, tako da prvo stajanje znači da smo stigli na gruzijsku granicu. Svi narodi i narodnosti u vagonu po već razrađenom sistemu dobijaju upute da formiraju red od ulaznih vrata vagona do kućice za pasošku kontrolu. Mračno i kišno iskustvo stajanja u tom redu i nije baš najprijatnije, ali ga zanemarljivim čini špalir naoružanih vojnika poredanih duž vagona koji nam pogledima daju do znanja svoje raspoloženje što moraju stajati na ovoj kiši zbog nas. Bijela boja gruzijske zastave koja se nazire sa amblema njihovih šubara je jedina svjetlina u tom mraku do kojeg ne dopire ni prigušena svjetlost iz carinskih kućica. Ružan prizor, ali to je granica, a ja do sad nisam vidio ni jednu lijepu. 

Nema lijepih granica.

Granični policajac moj pasoš obrće, pa prevrće, pa ga prelistava. Gleda ulazni pečat. Konsultuje se sa kolegom, pa nešto zajedno provjeravaju na nekoj listi zemalja okačenoj na zid. Nakon međusobnog potvrdnog odgovora mi lupa izlazni pečat i ja se vraćam nazad u vagon, koji uskoro ponovo kreće. Kondukterka ovaj put bez najave ulazi u naš kupe, daje meni aplikaciju koju treba da ispunim za jermensku vizu i kaže da slušam njene upute kad to obavim. 

Aj vl help ju! – veli. Imam povjerenja u nju.

Aplikacija klasika – ko si, šta si, odakle si, čime se baviš, kojim dobrom dolaziš, gdje ćeš i koliko da budeš, te jedno pitanje koje se ne pojavljuje često u aplikacijama za vizu: koje si sve zemlje posjetio u zadnjih 5 godina? Pogrešan odgovor vjerovatno počinje na slovo A ,ali ja nisam bio tamo. Jermenija je zbog regije Nagorno-Karabah već neko vrijeme u otvorenom oružanom sukobu sa Azerbejdžanom.

Voz uskoro ponovo staje i Bosnia dobija upute da stane kraj vrata vagona dok ne dobijem znak da izađem. U tom periodu carinski službenici hodaju gore-dole po kompoziciji, a granični policajci ulaze sa nekim aparatom koji liči na kofer pomoću kojeg skeniraju pasoše, pa ljudi kojima ne treba viza ne moraju ni napuštati voz. Gospodski, ali ne i za mene. Vrata vagona se otvaraju i ja se nalazim lice u lice sa naoružanim jermenskim vojnikom lica mrkog onoliko koliko je mrka i noć koja nas okružuje. Klimnem glavom i dignem ruku sa aplikacijom da mu dam do znanja šta je posrijedi. On uzvrati na isti način. Kondukterka me ubrzo uputi da izađem i krenem za policajcem u tamnoj uniformi za kojim je već išlo par ljudi kojima očigledno takođe treba viza. Na moje učtivo „good evening“ on glasno odgovara sa „здравствуй!”. 

Pravila igrice shvaćena.

Ulazimo u neku prostranu, vrlo svijetlu, ali jednostavnu kancelariju sa drvenim stolovima kružno prislonjenim uz zidove, na kojima se nalazi donirana računarska oprema sa koje još nisu skinute UNICEF naljepnice. U susjednoj prostoriji se iza odškrinutih vrata nazire uključen kalorifer. Podsjetilo me na Bosnu. Ispred mene je jedna porodica od četvero ljudi iz Indije, te neki azijatski par kojima nisam siguran porijeklo. Ja sam posljednji na redu. Po zakonu brojeva današnje populacije na planeti Zemlji i kotiranja ljudi sa bijelom puti u toj statistici to je realno i jedino pravedno. Ako ništa, bar sam najviši! 

Jaka svjetlost mi omogućava da prvi put zaista dobro vidim ovog graničara. Mrk i grubih crta lica, tamnoput i nabijen, u tamno zelenoj uniformi podsjeća na onog vojnika kraj vagona. Mrcvari on one Indijce školski i polako, kao da su došli privatnim vozilom, a ne vozom od šest vagona. Aplikacije koje su ispunili im nije ni pogledao, već ih na traljavom engleskom, pošto ruski naravno ne pričaju, propituje sva ta pitanja na koja su već odgovorili. Da li su bili ili da li planiraju posjetiti Azerbedžan? Nisu i ne planiraju. To pitanje izazva blago komešanje kod azijskog para ispred mene koji su do tad mirno posmatrali situaciju. Njegova nonšalantnost prema vremenu me podsjeća da to da sam na pragu bliskog istoka, gdje počinje vremenska distorzija i gdje se protok vremena doživljava puno drugačije od onog na zapadu. Vrijeme počinje biti nebitno. Posao će se obaviti i to je najbitnije. Nakon nekog vremena u kancelariji se pojavljuju i ostali granični policajci koji su obavili svoj posao pasoške kontrole u vagonima. I oni imaju mrke i grube face, kao da samo takve biraju u službu u Jermeniji. A možda je konstitucija ljudi na ovim prostorima jednostavno takva? Najstariji od njih, ujedno i sa najvišim činom se glasno zavali u kancelarijsku stolicu, očigledno zadovoljan obavljenim poslom. I treba da bude, prešli su šest vagona dok se ovaj bakće sa četiri osobe. Njegovo opuštanje osokoli i drugu dvojicu, znatno mlađih, koji digoše graju po čitavoj kancelariji. Ta nedisciplina izazva burnu reakciju zavaljenog im pretpostavljenog, koji ih povišenim tonom opomenu da se ne zajebavaju nego da preuzmu ove azijate, što mladići bez pogovora učiniše. Za to nije bilo potrebno razumjeti jermenski. Zadovoljstvo na licu pretpostavljenog nije dugo trajalo, jer su mladići, kao da su čitav život školovani samo za to i ništa drugo, ekspresno našli azerbejdžanske pečate u pasošima ovo dvoje, ispostaviće se Tajlanđana. Tu sva druga pitanja više nisu bila bitna, već jedino što su išli tamo, gdje su odsjeli, šta su radili?! Što idu u Jermeniju?! Nije prijatno posmatrati trojicu mrkih policajaca oštrih crta lica koji na imitaciji engleskog propituju ljude koji su ni krivi ni dužni uradili nešto na šta imaju puno pravo, a kamoli biti tim ljudima u koži. Tajlanđani su se ozbiljno uspaničili, a Indijci ozbiljno smorili, jer je i ovaj što je njih procesuirao uletio u provjeru potencijalnih stranih špijuna. Ja sam se zapitao što sam ja uopšte krenuo u Jermeniju?! 

Zadovoljstva svega rad. Hoću da vidim planinu Ararat.

Rigorozno ispitivanje je napokon završeno. Indijci su dobili svoje vize i sa osmijehom napustili kancelariju. Tajlanđani takođe. Trenutak kad su u ruke uzeli svoje vizirane pasoše je izgledao kao da im je stotinu tajlandskih slonova ustalo sa grudi, što je otprilike kao da su poletjeli.

Ja sam napokon došao na red i počeo igrati igricu koja mi je data do znanja na početku ove gnjavaže.

Dobro veče, izvolite – velim ja graničaru pružajući svoj pasoš.

Вы говорите по-русски?? – pita on iznenađeno.

Njet, ali razumijem malo – uzvraćam ja samouvjereno, palcom i kažiprstom desne ruke, potrošivši već solidan fond svojih ruskih riječi. U Gruziji dosta starijih ljudi zna i hoće da priča ruski, koji je, kao i moj, iz porodice slavenskih jezika. Iako su jezici totalno drugačiji, u svom najprostijem smislu baš zbog tog slavenskog korjena neke najosnovnije stvari dovoljne za preživljavanje mogu dosta lako da se iskomuniciraju, što sam ja tamo dosta koristio, te odlučio da to primjenim i ovdje. Na moje veliko iznenađenje, taj potez totalno razgali ova mrka lica, pa mene, bez ikakvih  suvišnih pitanja osim koliko planiram biti u Jermeniji procesuiraše za pet minuta. Na kraju sam im izbrojao tri hiljade jermenskih drama koje sam imao spremne za plaćanje vize sa “jedan, dva, tri” na našem, što je skoro identično kao i na ruskom, a oni su me na svim do sad spomenutim jezicima najsrdačnije ispratili iz kancelarije. Niko me ništa nije pitao o Azerbejdžanu. 

Pri povratku u vagon su me dočekale krmeljave oči smorene kondukterke koja je ovaj debeo satak na prelazu između dva dana iskoristila da malo odspava u svom kupeu, te isti savjet dala i meni. Probudiće nas kad stignemo. Umirujući zvuk vagona za spavanje koji klizi šinama je vrlo brzo uradio svoje. 

Hiljade i hiljade pružnih pragova kasnije, iz sna me bude nazivi raznih država koje osim iste planete nemaju ništa zajedničko. Otvorio sam oči i pogledao kroz prozor – posljednja tama noći je, puput opne, prekrivala Jerevan.

1 komentar

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: