Svijet je mali

“Prava srž života osobe je strast za avanturom. Radost življenja dolazi od susreta sa novim iskustvima, i stoga nema veće radosti od toga da se stalno mjenja horizont, da bi se svaki dan našli pod novim i drugačijim suncem” – reče neko nekad.

Ali ne i ovog jutra.

Od kašljanja nisam mogao zaspati čitavu noć. Moje nervozno okretanje po krevetu je vjerovatno unervozilo i Daču preko puta. Imam problema sa šlajmom i juče sam zbog toga čitav dan pio neke čajeve, čija količina kofeina me izgleda i najviše koštala ove neprospavane noći. Sjećam se čak i hodžinog oglašavanja sabaha, prve namaz molitve prije izlaska sunca. Tek nakon toga sam uspio malo preklopiti i odspavati svega dva sata prije oglašavanja alarma. Alah je veliki – rekli bi ovdje.

Nervozno buđenje prije alarma. Izlazim na terasu da udahnem svjež vazduh i saberem se malo. Ipak, od sabiranja nema ništa. Sunčevi zraci su već odavno obasjali svaki dio Amana, a u mojoj glavi dominiraju samo buka i gužva suncem okupanih ulica, te odsjaj sa nepreglednih karoserija koje traže što bolje mjesto za sebe pod tim istim suncem. Saobraćajna gužva. To je ovdje počelo još od sabajle. Ni na šta drugo ne obraćam pažnju i pokušavam sa nekim autosugestijama, ali ne ide. U nekoj drugoj situaciji ova nervoza zbog spavanja me ne bi mnogo nasekirala. Ovdje mi nije svejedno, jer trebam u ovom stanju koje nema tendeciju promjene odvoziti pola Jordana danas. Ludilo koje posmatram sa balkona me ni malo ne ohrabruje, te radim jedino logično u toj situaciji – vraćam se u sobu. Šta je – tu je. Zovemo taksi i krećemo u rent-a-car agenciju da pokupimo svoju makinu.

Uber taksista Muhamed se vrlo brzo pojavljuje ispred hotela. Vozi stariji model Toyota Corole, kao i većina taksista u Amanu. Ne priča puno engleski. Ima dugačku bijelu bradu, turban i neku crnu mantiju na sebi. Prilično stamena pojava koja ulijeva povjerenje. Na radiju se emituju neke ilahije i kreće “ugodna” vožnja Amanom – vrlo neugodnim za vožnju. U petnaestak minuta vožnje neuglednim amanskim tranzitima Muhamed je prekršio sve i jedno pravilo koje je imao priliku da prekrši, te mu je početni nivo povjerenja solidno narušen. Ipak, bezbjedno on to radi, tako da u svojoj glavi sigurno nije u nikakvom haramu. Sve ono što je opasno za pojedinca, za zajednicu, sve ono što je po Kuranu zabranjeno je haram. Bezbožništvo, idolopoklonstvo, krađa, spletkarenje, tjelesna nehigijena, alkohol, odnosi prije braka, krađa, sve je to haram. Kuran se bavi elementima života jednog stanovnika na prostorima Arabije u šestom vijeku, pripisujući striktne mjere za normalno funkcionisanje u jednom takvom mjestu kao što je Arapska pustinja. Stoga je on u neku ruku i zakon, pored toga što je i duhovni tekst. S obzirom da tad nije bilo semafora, mogu samo pretpostaviti da Muhamedov nonšalantni prolazak kroz crveno nije haram. I to uz zvuk ilahija.

Danijel je snimio dio ove vožnje Amanom

Tako se ponašaju i ostali učesnici u saobraćaju. U vožnji nema harama. Nema ni žmigavaca. Nema ni poštovanja semafora, ako baš ne mora. U četiri trake se formira šest. Truba je važnija od kvačila. Sitni sudar kao da se nije ni desio. I to je jednostavno ovdje tako. Bliski Istok. Svjestan toga od ranije, zakazao sam kupljenje auta u agenciji koja je malo na periferiji grada, da bismo isti lakše i napustili.

Taksi staje ispred agencije i Muhamed mi na moje oči daje pet zvjezdica na Uber aplikaciji. Razrađena fora, vjerovatno očekujući da momentalno uzvratim. Al nemam ti ja Muhamede interneta ovdje. Ispred kancelarije je parkirano baš ono i što smo uzeli – Hyundai Accent. Neka starija verzija koja ulijeva povjerenja otprilike onoliko koliko sam ja naspavan. Htjeli smo mi uzeti nekog moćnog dastera koji je bio u ponudi, to je bio prvobitni plan. Međutim, kad smo shvatili pravu vrijednost jordanskih dinara morali smo smanjiti apetite. Ni jedan od nas dvojice nije aktivan vozač. Nikad nismo ranije iznajmili auto baš za svoje potrebe. Ja tu i tamo ponekad ipak prođiram nešto, dok Danijel uopšte ne. Zato sam ja uzeo svu papirologiju i formalnosti oko preuzimanja vozila na sebe. Sve to je praktično obavljeno online prije dolaska u Jordan. Ostao je samo još ovaj završni dio preuzimanja i plaćanja.

Službenik u agenciji je prilično oprezan sa mojom vozačkom. Zagleda je sa svih strana, traži serijski broj. Slutim da naslućuje moju bunovnost. Opet, u svemu tome je vrlo poslovan i ovo je njemu teška formalnost koja treba da se obavi. Pitam ga jel ono ispred ispred naša makina? Čovjek se na to samo nasmija i reče “Ne, idemo iza da preuzmete vozilo”. Dok smo hodali ka parkingu iza agencije on nam saopštava da je naš Accent zapravo već iznajmljen, pa nam moraju dati zamjensku varijantu, pokazujući u jedini automobil na parkingu. Promjenismo boju. Danijelov razlog ne znam, ali mene je pukao takav adrenalin da je sva neispavanost prošla u momentu. Ispred nas je bio neki prebudžen džip, Hyundai Creta. To je pandan Tucsonu koji se dosta vozi kod nas, pravljen za azijsko tržište. Iako je dosta skuplji, mi ga dobijamo po ranije dogovorenoj cijeni. Treba paziti šta se želi – potvrdilo se po ko zna koji put. Početni adrenalin je prešao u blagu bojazan, jer sad ovu zverinu(u odnosu na onaj Accent ispred) moram da pazim među ovim ludacima na putu. Kasnije mi je Danijel rekao da je njemu isto to prošlo kroz glavu kad je vidio auto.

I krećemo!

Predgrađa Amana, za razliku od haotičnog centra, izjutra nisu toliko pretrpana kolima, što meni olakšava izlazak iz grada i upoznavanje sa vozilom. Prvi put upravljam automatikom i nemam problema sa eliminisanjem iz uma činjenice da posjedujem lijevu nogu. Da sam aktivan vozač, bilo bi tih problema. Ovako – kao video igrica, samo što moram da pazim da se ne zaigram previše. Nema života viška. Uz auto smo iznajmili i wifi aparat koji nam pruža protok od 10 gigabajta na dnevnoj bazi, tako da smo konstantno u putu umreženi za sve što nam treba. I navigacione mape – što je najbitnije za mog navigatora Daču.  A i Muhamed je dobio svoje zaslužene zvjezdice. Po svim standardima prostora na kojem se trenutno nalazimo, ono je bila odlična i savršeno bezbjedna taksi vožnja.

Vrijeme paklenih vozača

Kako se udaljavamo od Amana naselja su siromašnija, a ni predjeli ne oduševljavaju. Žute niske jednostavne kuće, ovdje tako standardne. Prljave ulice kroz naselja, loši putevi sa najopasnijim betonskim ležećim policajcima na koje smo se pri prvom susretu dobro nasadili (navigator kriv). Ako ništa, dobro iskustvo za razbuđivanje. Krajolici oko nas su odlična scenografija ovog nereda. Žute pustare, nisko rastinje, sivi krš. Bliski Istok.

Ipak, ono što se ne mjenja je dobrota i susretljivost ljudi. I u prodavnici gdje smo stali da nešto jedemo, i prodavci kraj puta koji su nas ugostili kao najrođenije, pa čak i vozači izbjegavaju sulude akrobacije oko nas. Vide da smo stranci i po tome što nam je na zadnjem dijelu vozila naljepjena naljepnica rent-a-car agencije. Ta ogromna susretljivost nas je dočekala i kad smo stigli na naše prvo današnje odredište. Maskirani pripadnik antidiverzione jedinice me ljubazno zamolio da ugasim vozilo da bi on mogao da ga skenira detektorom. U momentu se iznova razbudih i poslušah naređenje. Nakon kratke procedure me obavještava da je sve okej i obavezno, kao što smo čuli od svih ljudi sa kojima smo pričali na putu – Welcome to Jordan!

Tačno ispred nas je jedan od najstarijih gradova na svijetu. Jerihon. Ni Jerusalem nije daleko. Na istočnoj smo obali rijeke Jordan. Na drugoj, zapadnoj obali je Palestina. Na mjestu smo gdje je Jovan krstio Isusa.

Al Magtas.

Oko nas su samo makadamska bespuća, kamen i poneka palma. Atmosfera u vazduhu je prilično nategnuta, čak i meni sa danas malo oslabljenijim čulima. Vojska je na sve strane. Spremna, naoružana. Pustinjskim kamuflažama uniformi se i uklapaju u ovaj krš. Odaju ih crne fantomke i puške. Nismo ovo baš ovako očekivali, pa se ne zezamo puno sa fotografisanjem. Na ulazu u podučje je veliki parking gdje se mora parkirati, jer svojim vozilom ne može da se dođe na lokaciju krštenja. Par malih žutih mini-buseva vozi od parkinga do lokacije non-stop, a u jedan od takvih se ukrcavamo i mi. Desetominutna vožnja kroz par vojnih kontrolnih tačaka do konačnog odredišta se za nas ponovila dva puta, jer vozač minibusa nije imao neki potreban papir za prelazak jedne od tih kontrolnih tačaka. Po čitave dane prevozi i baš sad nema, pa kako? Nakon duplog izviđanja zavidne vojne opremljenosti jordanske vojske i mi dolazimo na glavni lokalitet. Izrael i Jordan su dugo bili u sukobu oko Zapadne obale, mir je potpisan 1994. godine. Jordanska vlada podržava Palestinu i u Jordanu je mnogo palestinskih izbjeglica. Zapadna obala koja je pred nama je administrativno palestinska teritorija, ali Izrael i dalje drži vojnu kontrolu svih granica, pa i ove na rijeci Jordan. Mi nismo mnogo znali o ovome dok nismo vidjeli svojim očima. Ipak, ovakav osjećaj tenzije nam nije nepoznat i obojica ga pamtimo još od djetinjstva. Balkan.

Al Magtas je arapska riječ za uranjanje. Rana crkva je u početku preferirala krštenje uranjanjem, vjerovatno po uzoru  na Isusovo krštenje, jer ga je Jovan uronio u rijeku Jordan. Danas je to drugačije i svjedoci smo uglavnom krštenju polijevanjem koje je postavljeno kao norma. Pri izlasku iz minibusa nas dočekuju graja i pjesma. Tu je katolički manastir, i po kupoli rekao bih Ruska pravoslavna crkva. Uskoro će pravoslavni praznik – Bogojavljenje, a pravoslavni sveštenici, čini mi se grčki, već besjede na improvizovanoj bini.

Na brdovitom kršu iznad ovog veselja dominira veliki krst, a pored njega još više dominira njegov naoružani čuvar. Simbolika je jednostavna – odavde je krenulo hrišćanstvo. I mnogo ratova je bilo zbog toga. Ja se iskreno nadam da ovdje neće izbiti još jedan, jer ako krene…čuvar prvi pada.

Lokacija samog mjesta krštenja je malo dalje od ove graje, i do nje se dolazi laganom šetnjom kraj same rijeke Jordan. Prvi put možemo da je vidimo izbliza, onoliko koliko nam dozvoljavaju snajperisti postavljeni na svakih desetak metara. Zanimljivo da je ta staza do mjesta na rijeci gdje je navodno bilo krštenje prekrivena nekom nadstrešnicom. Možda zbog Papine posjete?  Na samom mjestu krštenja, do same rijeke se nalazi grčki pravoslavni hram Jovana Krstitelja, a do samog mjesta krštenja vojska pušta u intervalima. Kako ko izađe, tako neko novi uđe.

Ulaz u Al Magtas

Priroda ovdje, sa palmama, kršem i niskim rastinjem vjerovatno ne izgleda previše drugačije od tog dana kad se odigrao sam čin rađanja hrišćanstva. Sama tačka gdje se odigralo krštenje je prekrivena vodom i do nje se danas nije moglo doći, ali tu je, pet metara od nas. Ako se neko osmeli da priđe bliže, tu su ljubazni jordanski vojnici da intervenišu. Bez obzira na to, ljudi oko nas su ozareni. Na nekim licima vidiš suze i osmijehe. Duhovnu ispunjenost što su ovdje. Ljudi se grle. Neki plešu i pjevaju. Neki se samo slikaju. Dačo i ja nismo baš neki hrišćani i istini za volju došli smo samo da ovo vidimo svojim očima, ali ne možemo ostati imuni na pozitivne vibracije oko nas. Ipak, ono što nama najviše najviše zaokuplja pažnju je pjesma na drugoj strani obale. Horska, glasnija, masovnija. Organizovana.

Šta se dešava na drugoj strani obale? Tamo je isto neka izgrađena platforma, novija i ljepša nego ova drvena na kojoj smo mi. Čak ima i neka improvizovana mala bina. Sve to pod izraelskom zastavom koja se vijori i dosta objašnjava stvari. Elem, Izraelci obilato koriste turistički potencijal granice sa ovim lokalitetom. Istina, po legendi, ovo mjesto je bitno i Jevrejima jer su ovuda kročili iz ropstva u obećanu zemlju, ali nisu oni ljudi tu zbog toga. Jednostavno, ovo je vjerovatno neka turistička grupa iz Jerusalema koja je produžila i na mjesto Isusovog krštenja na zapadnoj strani obale.

Na stranu što je Vatikan priznao jordansku stranu kao zvaničnu, te ga pohodilo više Papa, što ga je Unesco priznao, brojke turista su na izraelskoj strani, i to mnogostruko veće. Bez obzira što je sve na jordanskoj strani, oni ovo preko puta prodaju kao mjesto krštenja Isusa hrista, i to jako uspješno. I tamo su face jednako ozerene kao ove do mene. Plače se, grli se, pjeva se, snima se. Pozdravi drugoj obali su obostrani. Ponosni što smo bili na pravom mjestu, po odlasku pogledah još jednom onaj krst sa ličnim obezbjeđenjem koji dominira iznad silne graje koja mu kliče sa svih strana. Često zavarana, a ništa manje i nezavarana. Uhvatismo prvi minibus i nastavišmo dalje svoju današnju putešestviju.

Naš današnji biblijski turizam se nastavlja na obližnjoj planini Nibo. Tu je, prema Starom zavjetu, Bog rekao Mojsiju da se popne i odatle prije svoje smrti vidi obećanu zemlju. Ovo je prvo i jedino mjesto gdje ne možemo da upotrebimo naš Jordan Pass, pa plaćamo ulaz od 2 JOD. Po vedrom vremenu odavde mogu da se vide Jerihon, Al Magtas, Jerusalem, Mrtvo more. Pri ulasku na lokalitet nas dočekuje spomen ploča sa podatkom da je ovo hrišćansko sveto mjesto čiji značaj  je parafirala i Papina posjeta. Mi se bacamo u posmatranje sa vidikovca koji je iza te ploče, ali iako je vedro ne naziremo ništa. Gola pustara.

Iznadni tutanj i galama nam skreću pažnju. Gomila turista iz Kine istrčava iz svog autobusa i proleće iza nas. Odoše na drugu stranu kompleksa, gdje je spomenik i vidikovac. Odatle se zapravo pruža pravi pogled na obećanu zemlju. Navedeni onom spomen pločom mi smo čitavo vrijeme buljili u pogrešnu stranu. Shvatili bi mi to ubrzo i bez ovih Kineza, samo se ne bi osjećali ovako tupavo. Trenutnu prezauzetost glavnog vidikovca smo iskoristili da obiđemo hram-muzej koji je podignut na mjestu nekadašnje bazilike izgrađene u šestom vijeku. U bazilici mogu da se vide jako dobro očuvani mozaici iz tog perioda. Na glavnom vidikovcu se nalazi spomenik u obliku štapa-zmije. Navodno je na toj tački Mojsije izdahnuo nakon što je vidio zemlju obećanu. Danas je vidljivost prilično loša. Magla je prekrila tu stranu doline i mi ne vidimo skoro ništa.

Pogled na Svetu zemlju

Vozimo se kroz nepregledne brdovite pustare na kojima nema ničega osim pjeska i kamena. Ipak, prizor je predivan. Visoko smo i imamo fascinantan pogled na jordansku dolinu, onoliko koliko nam to magla dozvoljava. S vremena na vrijeme naletimo na šatore podignute usred ničega kraj kojih se na improvozovanim štrikovima suši veš. Klinci se igraju oko kontejnera sa vodom. To su beduinska naselja. Dječaci koji čuvaju nešto malo stoke nas pozdravljaju na sve moguće načine. Izgledaju srećno. Da li je i njima ovo predivan prizor?

Ne znam. Ovo je njihova svakodnevnica i oni drugi život osim ovog nomadskog vjerovatno ne poznaju. Istini za volju, ne poznajem ga ni ja i ne mogu da sudim o njegovom kvalitetu. Ipak, počinjem da osjećam ogromnu zahvalnost prema svemu što imam. Kritikujem sebe što to ne radim češće, i što me na zahvalnost  često podstaknu slični prizori. Da mi bude lakše, kritikujem i Danijela, iako je i on sam svega odlično svjestan. Obojica osjećamo ogromnu zahvalnost i prema rent-a-car agenciji koja se zajebala pa je nama ustupila ovo vozilo. Neko drugo slabije bi se dobro napatilo kroz ovakve puteve.

Mrtvo more

Odjednom se pojavljuje more. Uvijek kad vidim more javlja se onaj stari euforični osjećaj iz djetinjstva kad se poslije neke brdovite okuke prvi put ukaže morsko plavetnilo. Danas nema tog osjećaja. Ovo je Mrtvo more. Najslanije jezero na svijetu. Salinitet jezera je devet puta veći od obične morske vode. Iako zbog toga ni jedan život ne može opstati u jezeru,  voda je zbog soli vrlo ljekovita, a dno preplavljeno glinom isto tako korisnom za kožu. Zbog svih tih korisnih svojstava prvih par desetina kilometara njegove obale sa jordanske strane uglavnom zauzimaju plaže raznoraznih hotela i apartmana. Na njih se ulaz plaća, pa mi tražimo neku divlju plažu na kojoj možemo da malo odmorimo.

Ona koju nalazimo izgleda kao druga planeta. Bijeli beskonačni nanosi soli, kao precizni potezi kista na obali prave granicu između kamenja kanjona i površine jezera. Slani dijelovi stijena su nekad takođe bili prekriveni vodom, zato i jesu takvi. Nivo jezera opada godinama, jer se resursi rijeke Jordan koja se jedina ulijeva u jezero koriste i od strane Izraela i od strane Jordana. Zbog toga je nivo ovog jezera u zadnjih tridesetak godina pao za jednu trećinu.

Sunce je pri zalasku. Oblačno je, ali i dalje sija nad drugom stranom obale. Kao i juče, nebo je ponovo užareno tačno iznad biblijske zemlje. Na parkingu iznad plaže ljudi dokoličare uz ovaj prizor. Igraju karte. Ne rade ništa. Obavezno sa nargilom. Mi ostavljamo jedan drugog da sa svojim mislima luta po obali. Nismo se kupali. Nismo bili raspoloženi za to. Umor je već sustigao obojicu. Nekvalitetan san je na vrhuncu naplate svog ceha, a treba još dosta da se vozi.

Danijel je jedan od mojih najdugovječnijih drugara, sa kojim sam puno toga prošao. Iako se dugo znamo, zapravo mnogo toga ne znamo jedan o drugom i uvijek u ovim prilikama to najviše nadoknađujemo. Lagana noćna vožnja bespućima Jordana se lagano privodi kraju, a mi lanac drugarstva noćas na kratko proširujemo za još jednog čovjeka. Drugar Marko je tu sa djevojkom, a da smo u isto vrijeme u Jordanu smo saznali sinoć u nekoj neobaveznoj priči u jednoj zajedničkoj Viber grupi. Ja sam poslao sliku iz Amana, on odgovara slikom iz Petre. Kakva koincidencija! Ne viđam ga u Banjaluci onoliko koliko bih htio, a nalećemo jedan na drugog u Wadi Musi, u Jordanu.

Svijet je mali.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: