Put ka Zmajevoj glavi

Nalazim se na željezničkoj stanici za spore vozove u Langfangu, u kineskoj provinciji Hebei. Kupio sam jeftine made in China slušalice te prvi put, nakon 10-ak dana, napokon u relativnom miru pustio muziku sa svog telefona dok sjedim na stanici i čekam spori voz za Qinhuangdao.

U Kini je željeznički promet na jako visokom nivou, te pored ovih sporih, iliti normalnih vozova koji su nama poznati, saobraćaju i oni brzi koji dostižu brzine do i preko 350 km na sat. S obzirom da koriste malo drugačije šine, zahtijevaju drugu željezničku mrežu, tako da te dve vrste željezničkih prometala koriste i druge stanice, a i u samim vozovima važe malo drugačija pravila. Brži su dosta moderniji, striktno se poštuju mjesta, nema stajanja ili bilo kakvog nepotrebnog kretanja u vagonima, stjuardese prodaju klopu, imaju česme sa toplom vodom i još štošta. Sve ovo ih čini skupljim od običnih koji su mnogo pristupačniji, te ih zato obična kineska raja dosta više i koristi, iako su znatno sporiji.

Ekipa oko mene na stanici je prilično šarena i meni nadasve egzotična, ali sigurno ne koliko sam ja, kao jedini prisutni bjelac – egzotičan njima. Langfang je po kineskim standardima prilična čuka od 4 miliona stanovnika, nastala prije malo više od 20 godina kao samostalna prefektura, te nisu baš navikli na strance kao ljudi u većim gradovima. Zato je ovdje standard ponekad i napadno presretanje na ulici za selfi, jer uglavnom engleski ne znaju pa ne mogu da pitaju, inkognito lafo selfi gdje na kvarnjaka i tebe uhvati u kadar, hodanje za vama, prilaženje sa WeChat kodom da ti uzme kontakt i momentalno nestajanje…zna biti iritantno dok čovjek ne ogugla. Nekad je stvarno i beskrajno simpatično, poput stidljivih kikotanja, veselih dobacivanja na lošem engleskom i najiskrenijih osmijeha koje možeš dobiti kad im se nađeš u vidokrugu – jednostavno čovjek navikne da je u centru pažnje i to je prosto tako. Nije iz zle namjere i jednostavno je to ljudska radoznalost koju tako iskazuju. Na samoj stanici je gomila pogleda nimalo stidljivih ka meni ali ja sam već oguglao na to, naivno misleći da sam na tu temu doživio sve. „Novi zvuk u gradu“ para moje uši i počinje da se formira red za ulazak na peron odakle polazi voz. U redu policajcu pokazuješ kartu i lični dokument koji on pregleda i tek onda prolaziš dalje na peron. Ista procedura je i na samom ulazu na željezničku stanicu, samo što se prtljag skenira na rengenu, a zanimljivo je da kartu moraš pokazati policajcu i i kad stigneš na destinaciju i izlaziš sa stanice. Navodno ko nema upada u gadne probleme, ali nisam se usuđivao da provjeravam tu teoriju. Na stanici dominira mozaik sa motivom iz bitke za Langfang koja se odigrala 1900-te godine, gdje su kineske trupe pod komandom pokretača Bokserskog ustanka spriječile strane alijanse da uđu u Peking, od kojeg je Langfang udaljen nekih 50 kilometara. I u suštini kad negdje spomenete Langfang, ako je nekome u Kini poznat, poznat je po tome.

Langfang

Kompozicija stiže, nalazim svoj vagon jer na karti piše broj vagona i tačno mjesto, te shvatam da vagon ima tačno 100 sjedećih mjesta a moje je ono sa brojem 99 na samom kraju vagona, do prozora. Zauzeto. Na njemu sjedi neki znojavi čikica sa par kariranih cegera punih jaja između nogu (kako god ovo zvučalo), te na moje pokazivanje karte i gestikulacije da mi sjedi na mjestu odgovara glasnim smijanjem i komentarisanjem na kineskom, te pokazuje na mjesto pored, kao sve je kul. Ajde, uvalim se ja pored i tu mi pokazuje thumbs up i nastavlja da priča nešto na kineskom. Ja mu iz svog skromnog fonda mandarinskog ispucavam riječ tinbudo što bi trebalo znači da ga ne razumijem, na šta se on oduševljava totalno, citira me i nastavlja da brblja na kineskom još neko vrijeme. Kako sam sjeo, provaljujem da je čitav vagon radoznalo pratio situaciju, s obzirom da sam na vrhu istog bukvalno svima u vidokrugu. Starija gospoda preko puta mene pokazuju totalni rispekt i naravno svašta nešto pričaju, ali na kineskom. Moj kineski fond od 7 riječi je sigurno bolji od fonda njihovog engleskog koji ne postoji, ali pošto nisu rekli ni dobar danni hvala, ni riža, ni pivo, ni jedan, ni dva, samo sležem ramenima i govorim tinbudo. To ih toliko oduševljava, da počinjem da se pitam da li ta riječ uopšte ima značenje koje ja mislim da ima?! Dok spori voz juri kroz Hebei, ja lagano uz smiraj Mogwaija sa slušalica malo posmatram mikrosvijet vagona u kojem se nalazim, malo zentam kroz prozor prilično ne-atraktivne industrijske prizore. Sami vagoni uopšte nisu loši, čine se relativno novi. Neko sjedi, neko stoji, neko drema, neko visi nekom iznad glave. Vrijeme prolazi. Gospodin preko puta mene se malo zanosi u dremci, te nemajući kontrole nad tijelom pada na prolaz vagona, budi se i vraća se na mjesto kao da ništa nije bilo, ali čini mi se da osim mene to niko nije bendao ni 2 posto. U jednom momentu svi, (ali svi) iz torbi vade neku posudicu sa instant kupovnim nudlama, uspu tu tople vode koja se može naći u svakom vagonu jer je topla voda kod Kineza i tata i mama, promješaju malo da ih omekšaju, dodaju začine koje se dobiju u pakovanju i udri. Te instant nudle se mogu kupiti na svakom ćošku po cijeni od nekih 4-5 juana, i kasnije sam se i ja navukao na njih. Nakon par sati vožnje se pojavljuje kondukter i nešto mi kratko saopšti, na kineskom naravno, izazivajući pažnju cijelog dijela vagona koji prati radnju sa velikim isčekivanjem. Ja mu dajem svoju kartu i on vrlo značajno izgovara AAAA QINHUANGDAO (izgovara se Ćinhuangdao), što izaziva opšte olakšanje kod mojih saputnika i kolektivni pritisak u vagonu je sigurno za par barova manji. Bukvalno ih je sve zanimalo gdje idem. Nakon poslednje stanice prije Qinhuangdaoa, kondukter dolazi i sa osmijehom i palčevima gore mi govori Qinhuangdao, tako da pretpostavljam da je to sledeća stanica, a vidim to i po mapama preko kojih se pratim. Pristajemo na stanicu, te ja ustajem i kupim svoj ruksak a za mnom skaču svi oko mene i mašući rukama i pokazujući znak za NE pokušavaju da mi skrenu pažnju da nije prava stanica u pitanju. I zbilja, na tabli piše da je neka Qinhuangdao-north u pitanju. Zahvaljujem im se sa sie sie što znači hvala a njima mnogo milo, i naravno palac gore. Vječita zahvalnost dobrim ljudima Kine. Spremajući se za napuštanje vagona na pravoj stanici svi ustaju, mašu mi i najsrdačnije govore bye bye, a gospodin koji je sjedio preko puta mene dotrčava i pokazujući neku torbu koja je nekome ostala gestikuliše da nije moja? Pokazujem da nije, zahvaljujem mu se i nakon iskrenog naklona saputnicima iskačem iz vagona. Na stanici me čeka stari prijatelj Zoki, te slijedeći njegove upute, hvatam se donjeg nivoa i nakon srdačnog susreta odmah ulećemo u taksi. Zoki radi kao fudbalski trener selektovanih mlađih kategorija iz čitave Kine u trening kampu Kineske fudbalske federacije. Ima trening za nekih 15 minuta i nije profesionalno da zakasni, a ja za to vrijeme bacam tušing u kompleksu gdje smo smješteni u okviru kampa, te noć nakon napornog puta završavamo ugodnom večerom. Evropskom.

Qinhuangdao je grad od oko 2 miliona stanovnika koji se nalazi na obalama Bohajskog zaliva, dakle na Žutom moru. Jedna je od glavnih kineskih luka, a tu bitnost joj daje i sama blizina Pekinga od kojeg je udaljen oko 300 kilometara. Taj faktor je vjerovatno uticao i na to da se dio Olimpijskih igara u Pekingu održi ovdje, i to prevashodno fudbalske utakmice. Takođe, sportski kompleks u kojem sam smješten je izgrađen upravo za potrebe Olimpijskih igara, a poslije toga ga je Kineski fudbalski savez odredio kao trening centar na državnom nivou za mlađe kategorije. Kinezi su se samo jednom plasirali na Mundijal i to 2002. godine pod vođstvom Bore Milutonovića. Naši stručnjaci na cijeni kao vrsni treneri, te ih i ovdje ima dosta. Latinosa takođe. To je ujedno i jedina ekipa koja vodi ovaj kamp, kineski treneri su uglavnom samo asistenti. Svrsishodno, kompleks je vrhunski. Klinci treniraju, idu u školu, režim je prilično vojnički. U blizini je dosta dobrih restorana, hotela, barova, tako da ni trenerima nije dosadno kad ne rade. Ono što je najbitnije, odmah do kompleksa je plaža, koja nije toliko loša s obzirom da je Qinhuangdao industrijski grad, tako da i mi sunčano jutro nakon doručka nastavljamo šetnjom kraj mora. Plaže su čiste, pješčane, na prvu lijepe, ali nema onog mirisa mora koji mi kontinentalci toliko volimo osjetiti kad stignemo na Jadran. U moru se ne kupa niko, te generalno se slabo izlažu suncu. Kišobrani i prekrivači lica su prisutniji više nego inače na takvim lokacijama. Ruku na srce, dan jeste bio sunčan ali nije baš bio za kupanje. Ovaj dio plaže je jako atraktivan te naravno zato je tu izgrađena i gomila hotela, luksuznih apartmana, te jedan od simbola Qinhuangdaoa, naselje Habitat. Ljeti ovdje bude opasno zezanje, ali generalno je dosta sterilno zbog zgradurina i svega.  Šetajući, primjećujemo u jednom od mnogobrojnih vrtova kraj plaže i malu ceremoniju svadbe, sa nekih 50-ak gostiju. Zoki me upozorava da bi moglo biti veselo ako nas mladenci provale, jer nije se jednom desilo da polete ka strancu te fotograf ima pune ruke posla, jer kud krenu mladenci tu i ostali svatovi. Srećom, to se ovaj put nije desilo, a od jedne starije gospođe sa svadbe kojoj smo bili najbliže smo dobili neke bombone, koje smo mi proslijedili dalje klincima niže niz plažu.

Nakon šetnjice, krećemo ka današnjem glavnom cilju – Laolongtou. Do tamo može da se stigne gradskim busom ili vozom, a mi uzimamo taksi jer je najbrže. Zoki iskusno daje taksisti instrukcije i ovaj ga dosta dobro shvata. On je tu već par godina, tako da je pohvatao i više od osnovnog, a gdje zaškripi, tu je uvijek asistent na telefonskoj liniji. Zoki je pohvatao jer je htio, mnogi se ni ne trude, a realno nije baš ni lako. Vozeći se kroz Qinhuangdao, primjećujem da je grad dosta opušteniji i u neku ruku tradicionalniji nego Peking i Langfang koje sam posjetio do tada, a nema toliko ni beskrupolozno divlje vožnje koja je karakteristična za Kinu. Naravno, ni ovdje kao pješak nemate nikakvu prednost i ni najmanju šansu na semaforu ili pješačkom prelazu. Taksista ne progovara sa nama i u većini slučajeva bude tako u taksijima, jer uglavnom ne pričaju engleski. Voze i eventualno progovore koju na WeChatu kolegama…u fazonu “imam neke bijelce sad ću ih okupati xexe”. Trude se da okupaju kad mogu i treba na to dosta paziti. Obično, ako dođe do toga i pokažeš im zube na prvu, propada kupanje i spremni su na pregovore, koji se obično odvijaju pokazujući prstima i tipkajući cifre na telefonu. U suštini, sa upaljenim taksimetrom nikad nema problema. Kineski pandan Uberu je Didi, isti sistem funkcionsanja gdje nema natezanja jer je sve unaprijed dogovoreno preko aplikacije. WeChat je najpopularniji messaging servis u Kini, što je sasvim dovoljno da ga učini najkorišćenijom aplikacijom na svijetu. Preko njega se radi sve – šalju poruke u svim formatima, kače slike, rade streamovi, vrše plaćanja, počinju razgovori – sve. I koriste ga naravno svi. Odličan alat za laku i apsolutnu kontrolu informacija od strane države, tako da treba paziti šta se i o kome piše. Kineska vlada vrši brutalno strogu cenzuru interneta tako da su tamo svi Google servisi blokirani, kao i Facebook, Instagram, Twitter, Youtube, Whatsap, Viber, i tako dalje. Sve ovo se može zaobići pomoću dobrog VPN-a (Virtual Private Network)  ali dobri se obično trebaju platiti, jer su ovi besplatni spori i često neupotrebljivi. Apple mape iznenađujuće (ili ne?) dobro rade, kao i odlična maps.me navigaciona aplikacija koja i meni upravo pokazuje da smo stigli na Laolongtou. Zmajevu glavu. Početak velikog kineskog zida.

Glava starog Zmaja

Ovo je jedina tačka gdje se zid spaja sa okeanom, a s obzirom da zbog specifičnog oblika završetka zida i poslednje kule svetionika koji mu prethodi, ova tačka dobija naziv Laolangtou ili u prevodu „Glava starog zmaja“. Kula koja završava u okeanu podsjeća na glavu zmaja koji pije vodu, jer je veliki zid tradicionalno opisivan kao zmaj koji štiti sjevernu Kinu. Dio je Shanhaiguan prolaza, a s obzirom da je sam zid bio prvobitno odbrambenog karaktera, ova tačka je bila jako važna za odbijanje napada, kako sa kopna, tako i sa mora. Pošto je to prva defanzivna pozicija na zidu, naziva se i „Prvi prolaz ispod neba“. Shanhaiguan dio zida je konstruisan 1381. godine za vrijeme Ming dinastije, i u narednih par vijekova se razvijao kao čvrsto vojničko utvrđenje, a maksimalna borbena namjena mu ja nametnuta 1579. godine, građenjem malog vojnog grada oko prolaza, te postaje jedna od najbolje utvrđenih odbrambenih pozicija zida. Dobar dio tih dijelova ratnog grada je rekonstruisan i očuvan i dan danas, kao i sam zid koji je na ovoj tački jedan od najočuvanijih a ujedno, pored pekinškog dijela, i najposjećenijih.

Ipak, nema ovdje baš puno stranih turista, najviše je domaćeg življa i super je posmatrati s kakvim ponosom i oduševljenjem oni prilaze generalno svemu, a posebno ovim starim i istorijski važnim građevinama. Posebno ljudi u starijem dobu. U Zabranjenom gradu, u Pekingu, sam nazočovao sceni gdje ekipa bakica i dekica vuče kolica nepokretne bakice dok ona vrišti (u ekstazi nadam se a ne od bolova) što se tu nalazi i uživa u tome maksimalno. Realno, imaju na šta i da budu ponosni, i možda bi mogli da naučimo po tom pitanju nešto od njih. Ja jesam. I ovdje je totalni hajp na paviljonima i kod svetionika, što zna biti malo preglasno, jer Kinezi su inače bučan narod, a to je posebno izraženo kad pokazuju oduševljenje. Sa zapadne strane Zmajeve glave se nalazi „Hram Kraljice Neba“, posvećen Mazu, kineskoj boginji mora. Legenda kaže da je djevojka šaman Ling Mo iz Putiana, Fujian Provincija, često kao izvanredan plivač pomagala mornarima i trgovcima koji bi imali pomorske nesreće, te su je nakon njene smrti moreplovci počeli slaviti kao zaštitničko božanstvo. Tokom godina je legenda o boginji sve više prihvatana među južnoazijskim nacijama i vladajućim dinastijama, posebno u Tajvanu jer je blizu Fujian provincije, te za vrijeme dinastije Song dobija titulu “Kraljica Neba”. Danas se u dosta pomorskih gradova južne Azije može naći hram posvećen njoj. Ovaj je specifičan jer ima lijep paviljon za odmor u samom moru, odakle se lijepo može posvetiti puna pažnja čitavom predjelu oko “Glave starog zmaja”. Niže hrama je lijepa pješčana plaža sa palmama i ležaljkama za bleju i kupanje. Da ne znam gdje se nalazim, po prizoru koji vidim ispred sebe rekao bih da sam na nekom karipskom ostrvu. Zoki mi sugeriše da malo bolje obratim pažnju na palme i njihovo lišće, te nakon dodira i boljeg pogleda skontam da je sve vještački i napravljeno od plastike. Kakvo razočarenje. Made in China Karibi. Ipak, nije nam to smetalo da uživamo u suncu na plaži, a pred suton krećemo u naš kompleks.

Vožnjom po gradu u prelazu između dana i noći prisustvujemo okupiranju parkova i javnih površina plesačima, čije lijepo smišljene koreografije počinje da osvjetljava svjetlost raznoraznih neonskih boja. Plesači su uglavnom starije i sredovječne žene, mada bude i poneki gospodin. Formira se grupa, pusti se muzika na ozvučenju koje obično bude na nekom motoriću i – kreće šiz. To su scene kojima pred zalazak sunca možete nazočovati u vjerovatno svakom kineskom gradu. Iako je dominantno, nije uvijek plesanje u pitanju. Neko pjeva karaoke, a naravno dosta je i običnih vježbača, koji džogiraju, brzo hodaju, ili praktikuju tai chi. Slične scene po parkovima i ispred stambenih kompleksa se mogu vidjeti i ujutro, a tu bude dosta i mlađe ekipe.

Tai Chi

Vikendima u Qinhuangdau klinci iznesu te prenosne karaoke mašine na plažu pa se zezaju, jer pjevanje, kao pojam meni poznat, je malo pretjerana riječ za njihov performans. Ta užasna izvođenja su zabavljala Zokija i mene na plaži dok smo uz piće privodili ovaj dan kraju, planirajući sutrašnji.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: