Vulkanska laguna

Nikad nisam bio bliže suncu.

A stajao na zemlji.

Ipak, ne vidim ga. Ne osjećam onaj djelić njegove moći na svojoj koži, taj jedan zrak koji treba da dopre do mene i pokrene impuls spokoja što se širi po svim porama tijela. Impuls potpunog prisustva u trenutku. Sivi oblaci iznad Anda su krivci za to.

Na njihovom sam terenu.

Raznobojne šarene marame koje pokrivaju čitav trup neobično obučenih žena što hodaju po ulici, razbijaju sivilo na najljepši mogući način. Tamni šeširi na njihovim glavama mi govore da ja danas sa suncem prosto nemam sreće. Ipak, ne treba se zavaravati. Nalazim se na preko 3000 metara nadmorske visine i zraci, doduše nevidljivi, su itekako tu. Nedelja je i danas je pijačarski dan. Tezge obojene mangom, gomilom vrsta banana, ogromnim mrkvama, paradajzom, ananasom i ne znam ni ja kakvim još sve voćem i povrćem dodatno obogaćuju kaleidoskop boja koji razbija sivilo mog vidokruga.

Ljudi doručkuju, psi lutalice ohrabreni mirisima vrebaju svoj zalogaj, đinđuve zveckaju sa štandova, ovdje se svi znaju. Ja šta god pitam koliko košta – jedan dolarito.

Gulim bananu i posmatram. Da li su ove žene stavile svoj najljepši nakit, obukle svoje najljepše odore, koje možda oblače i za praznike, proslave, jer je nedelja? Moguće. Ipak, djeca koja se igraju oko tezgi ne izgledaju svečano obučena. Njihova razdraganost i stidljivi osmijesi skrivaju onaj glavni utisak koji je i više nego očigledan – ovi ljudi nemaju mnogo. U Pukiliju nije lako živjeti. To je glavni grad istoimenog ekvadorskog kantona koji se nalazi u Cotopaxi provinciji. Ljudi koji ovdje žive su uglavnom Amerindiani. Potomci Inka. Autohtono stanovništvo koje je bilo tu prije dolaska španskih kolonizatora. I dalje koriste Quichua. Kečuanski –  jezik koji se pričao i u doba velike Inka imperije. Mali je to gradić u kojem nema nešto posebno da se posjeti. Ipak, svim mojim čulima je ovog prijepodneva pružio jako puno.

Vrijeme je za polazak dalje na konačno odredište – lagunu Quilotoa. U drndavom minibusu kreće prebrojavanje prije napuštanja Pukilija. Vodič napamet, po našem predstavljanju od ranije, utvrđuje ko je odakle. Ekipica iz Brazila prisutna, Kanađani tu, Amerikanci tu, Austrijanci isto, Žabar tu……Slovenija tu! Govorim mu da nije puno promašio, bila je to nekad ista država, ali Slovenac nisam. Konstatuje da je prilično siguran da nikad nije upoznao nekoga iz Bosne i Hercegovine i da je super što sam tu.

Složim se s njim.

Inače, nisam ljubitelj organizovanih tura, ali prilično je teško doći do mjesta na koje sam se uputio. Redovnih autobuskih linija ka tamo prosto nema ili ih ja nisam upratio u haotičnom sistemu autobuskih terminala Quita, glavnog grada Ekvadora. Ovaj jednodnevni izlet za Qilotou, gdje dam novac i ne razmišljam mnogo, idealna je varijanta, iako ostajem zakinut za sulude vožnje ekvadorskim međugradskim autobusima. Tu haos počinje od samog ulaza na autobusku stanicu – svaki prevoznik ima svoj pult i svi galame da dođeš baš kod njih. S obzirom da je biodiverzitet Ekvadora fascinantan, dosta njih baš po tome naziva svoje kompanije. Trans-Amazonas, Trans-Esmeraldas (pokrajina na Pacifiku), PanAmericano – zvuči kao lista koktela u gej baru. Jako, jako šareno obojeni busevi su u velikom broju slučajeva (ne svim) neočekivano moderni, posebno na dužim relacijama – wi-fi, tv, wc, klima, udobna sjedala. U skoro svakom autobusu se može vidjeti kipić Gospe Marije. Vozači su vrlo ljubazni prema strancima i obično svaki naglasi na španskom da su stvari u prtljažniku sigurne, ali da se dobro pazi na prtljag koji se unosi sa sobom u autobus jer saputnici vole puno da kradu. Kad čovjek to ima na umu – onda pazi i drži četvoro očiju otvorenih. Posebna pažnja je na prtljažniku, ali mu haotične ekvadorske vožnje to nimalo ne olakšavaju.  Autobusi staju bez ikakvih pravila i kupe ljude, prtljažnik se otvara svaki čas i u njega se ubacuje sve živo i neživo: veš mašine, džakovi, kokoške, papagaji.  Na svakih 20-ak kilometara se stane da bi ušli prodavci, opasani kao dinamitaši raznim voćnim salatama, prženim krompirom, sokovima. Oni prodaju svoju robu u autobusu u pokretu nekih 10-ak kilometara i onda ga napuste, pa uhvate neki drugi koji ide u suprotnom pravcu i vrate se na početnu lokaciju. Onda nakon par kilometara ponovo ulaze novi prodavci, i tako u nedogled. Na sve to se još prisustvuje veličanstvenim prizorima koje pruža priroda u Ekvadoru. Amazonska prašuma, vrhovi Anda, plavetnilo Pacifika, vodopadi oko Banjosa,  moćni vulkanski krateri – samo su dio onoga što putniku namjerniku konstantno zaokuplja pažnju te treba biti prilično fokusiran pored svih tih Bogom danih distrakcija. Ili se samo prepustiti i da te boli briga, pa šta bude. Uživati. Možda je najbolje naći dobar balans. U svakom slučaju ne treba žuriti, jer nećete stići u predviđenom terminu na odredište.

Minibus drnda po najvećem planinskom masivu na svijetu. Andi se pružaju duž 7000 kilometara, čitavim zapadnim dijelom Južne Amerike, od Venecuele preko Kolumbije, Ekvadora, Perua, Bolivije, pa do Čilea i Argentine, tačnije Patagonije. Dobivamo informaciju da ćemo se uskoro naći na 5000 metara nadmorske visine i da postoji mogućnost da se nekome sloši – pa da malo pripazimo jedni na druge i alarmiramo vodiče ako dođe do toga. Flavio, Italijan iz Torina koji sjedi iza mene, konstatuje da je bio i na višim visinama i da će biti sve OK. Ja nisam nikad bio na većoj visini, ne osjećam ništa i iskreno mi je svejedno. Valjda na ovoj visini laički ispred nosa očekujem neke snježne planinske vrhove, šibanje vjetra i totalno bespuće snježnih stijena, pa me zato podatak ne impresionira. Glupan. Ipak, shvatam da prizor pred očima ne viđam svaki dan i bilo bi nezahvalno ne cijeniti ga. Vijugavi put koji se uvija duž brdovitih stepa prekrivenih niskim rastinjem, s vremena na vrijeme nestaje u oblacima koji suvereno vladaju tim visinama. Poneka zalutala lama na ispaši obično nagovjesti i neko domaćinstvo u blizini. Ljudi nema napolju.

Tierra helada.

Na početku svoje civilizacije, dok su imali još vrlo malu teritoriju, Inke su teritoriju džungle iza masiva Anda zvali – Antes, po Antima, plemenima indijanaca nastanjenim u tom, za Inke, istočnom dijelu. Sa kečuanskog bi se to moglo prevesti kao “ljudi iz džungle”, pa postoji i jedna verzija da su po tome Andi dobili ime.

Flavio se dobro najeo u Pukuliju, pa upravo uzima svoju prvu tabletu Malarona. Od prekosutra je u ekvadorskom dijelu Amazonske džungle, pa počinje prvi odbrambeni postupak protiv zaraze od malarije. Drugi postupak  je takođe vrlo bitan, ali on se vrši na licu mjesta – kvalitetan sprej protiv komaraca. Ljudi koji žive u području Amazonske prašume kažu da malarični komarci izlaze samo noću i da po danu nema rizika od njih. Bijeli čovjek je naravno skeptičan, često bez razloga. Malaron su tablete koje počinju da se troše dva dana prije ulaska u malarično područje, tokom boravka u području, i dva dana poslije. Ja ih trošim već 10-ak dana jer sam bio u Manausu, glavnom gradu brazilske države Amazonije, te džungli koja ga okružuje. Za par dana se opet vraćam u Amazoniju, ali u Teni, na Ekvadorskoj strani, tako da kao i Flavio poslije obilnog obroka uzimam svaki dan po jednu. Obojica smo izabrali ove jer imaju najmanji zabilježen procenat nuspojava, koje obično rezultuju čudnim snovima. Ja stvarno nisam imao nikakvih problema i spavao sam snom skeptičnog pravednika.

Gomila kamioneta, starih Toyota i još starijih mini-buseva, oko kojih sad i mi dižemo prašinu na makadamskom parkingu, govori da smo stigli. Sve je sivo a jedini put koji vodi od parkinga nestaje u oblacima i magli.  Visoko smo, ovdje su oblaci vladari, tako da nemam šta da se bunim. Pokraj puta prodavci prodaju šarene suvenire koji bar malo razbijaju ovo sivilo. Magneti, akvareli, narukvice, ćilimi, šeširi precjenjenih vrijednosti. Neugledni restorani sa malo skupljim jelovnicima se bore za mušterije tako što svaki ima svog starog galamdžiju koji je zadužen da ljudi uđu baš kod njih. Lame poziraju za slikanje – koje se plaća gazdi. Jedan dolarito. Razumijem ih. Ljudi ovdje moraju da se bore za svaki dolar.

Tierra helada.

Navodno, nakon 14. vijekova mirovanja, 1280. godine dolazi do erupcije vulkana. Lava je išla čak 200 kilometara zapadno, sve do Pacifika. Magmina kaldera je formirala kratersko jezero zelenskaste boje, duboko oko 250 metara i široko oko 3 kilometra. Miris sumpora i mjeruhirići toplih podzemnih izvora podsjećaju da je tu nekad bio aktivan vulkan. Tmurni oblaci spriječavaju jezero da zasija punim sjajem, a ovi malo niži prekrivaju rubove vrhova kratera. Ispod mene je laguna Quilotoa.

Podugačka makadamska staza se spušta od vrha kratera do obala lagune. Flavio i Austrijanci već kao sumanuti jure ka dole –  hoće da voze kajak. Došli ljudi spremni, ja ne znam ni da se to može. Spuštanje ide lagano, svaki korak mi lagunu približava sve više i više. Ipak, nemoguće je ne primjetiti agoniju svih živih bića koja mi idu odozdo u susret. Ljudi, konji, magarci. Njima su duše u nosu i njuškama, oni grcajući za dah staju na svakih 10 metara. Životinje na kojima sjedi neko ko je platio 10 dolara da si uskrati tu golgotu, su prinuđene da nastave dalje bez pauza, sa dječacima i djevojčicama koje ih vode. Vazduh je rijedak na velikim visinama, nenaviknuta tijela se teško sa tim bore. Ni naviknutima nije lako, ali ova djeca i životinje su se morali navići na to. Svjestan sam da ista agonija uspona kasnije čeka i mene, i da ne mogu ništa tu da promijenim.  

Zavaljujem se na neku klupicu kraj makadamskog puta i uživam u tišini lagune u vulkanskom krateru. Previše je to dragocjen momenat da bih razmišljao o bilo čemu drugom. Gomila zelenih nijansi vode i kraterskog rastinja pod tamnim oblacima izgledaju prilično surovo, ali opet, u isto vrijeme, nevjerovatno opuštaju. Bijeli čamci i kajaci koji ostavljaju tragove za sobom, svojim jednostavnim prisustvom zapravo dočaravaju oku veliko prostranstvo same lagune. Razmišljam o zadovoljstvu tih ljudi koji plove lagunom, njihovoj satisfakciji sobom, jer su tu gdje jesu. Uživaju u tom prizoru, upijaju boje, tišinu, stvaraju uspomene. Ni meni nije loše. Razmišljam i o sebi.  A u tim sam mislima jer ću se uskoro morati upustiti u penjanje nazad – ozbiljnu agoniju. Tu ću opet nabasati na mlade ljude u totalno suprotnoj situaciji od ovih koji plove po laguni. Umorne, uništenih stopala, prozirnih pogleda.

Penjanje nazad je totalna suprotnost od lepršavih koraka spuštanja. Usporeni film. Nevjerica. Ne mogu preći više od 15 metara u komadu a da ne stanem da odmorim, zadihan kao nikad u životu. Sreća pa ima zidića i stijena pored staze pa može da se sjedne. I da se legne. Zahvalan sam oblacima što su danas tu. Žega sunca bi ovo sve još dodatno otežala. Niko oko mene penjanje ne podnosi lako, ali to me apsolutno ne tješi jer samo razmišljam o sebi. Kao – u dobroj sam formi. Aha. Nakon svakog odmora nastavljanje dalje je i ozbiljan psihički napor. Moglo bi mi zafaliti i vode, posebno zbog čokoladica koje konzumiram u penjanju. Vazduh je rijedak na visinama kao što je ova od 3900 metara. Što je rijeđi vazduh, manje kiseonika ulazi u pluća, a samim tim i u ostala tkiva u organizmu. Nedostatak vazduha izaziva hipoksiju. Zbog tih uslova na visinama je svaki ekstremni napor, penjanje ili trčanje, mnogo teži nego u normalnim okolnostima, jer prosto tijelu treba zrak i bori se za njega da bi funkcionisalo. Tu nije problem sam uspon i kvalitet kondicije, koliko nedostatak zraka. U tim situacijama može nastupiti kriza koja se donekle ublažava brzim ubacivanjem šećera u krvotok. Dekstroza, čokoladica, šta god – da momentalno digne tijelo za dalje. Ipak, efekat toga na penjanjima visokih vrhova nije dug. Na ovom usponu koji bi na nekoj nižoj nadmorskoj visini trajao možda 30 minuta, ali u ovim uslovima preko sat, par čokoladica bi trebalo pomoći, zato ih ja imam u šteku i više nego dovoljno.

Kao što sam već spomenuo, ko ne želi da prolazi ovu golgotu može da plati 10 dolara i uzjaše konja ili magarca i na njihovoj grbači odjaši do vrha, uz pratnju klinaca zaduženih za životinje. Sa jedne strane to je maltretiranje životinja, s druge strane to je vjerovatno jedini način da ti klinci zarade nešto ovdje na ovoj okrutnoj zemlji. Taj novac bi trebao da ide klincima koji se nebrojeno puta sa tim životinjama popnu gore-dole, da se ja u svom stanju lipsanja pitam kako je to uopšte moguće i kako njihova tijela to izdrže. Ipak, sav novac ne ide njima. Na jednoj tački uspona stoji lijepo obučeni mladić sa čistim patikama, fensi krem hlačama koje se super slažu sa njegovim pončom i notesom kontroliše “promet”, izvlačeći svakom od te djece novu crticu na ruci kad prođu sa mušterijom na životinji. Oni se tom prilikom razduže za novac, i naravno, što više mušterija to je veća njihova zarada. Ja jahati životinje ne želim i ne mogu, ali mogu svakom od klinaca na koje nabasam dati čokoladicu.

Tierra helada.

Na vrhu stvari kakvim sam ih i ostavio. Lame bleje za pare, sve je i dalje sivo i raspoloženi ljudi počinju spuštanje ka laguni. Ja sam mnogo srećniji nego oni jer sam završio agoniju uspona. Pred polazak nazad skromni ručak u ništa skromnijem restoranu sa ekipom iz busa. Arroz con pollo. Piletina sa rižom, uz naravno obavezni pasulj. To je vrlo standardan obrok u ovom kraju svijeta. Nakon kuknjave oko uspona, teme za astalom preuzimaju problemi. Slaba mreža za striming sa jezera. Jesu li North Face gležnjerice bolje od Columbie za ovakve situacije? Što ovdje više kradu i napadaju ljude nego na Tajlandu, a isto su siromašni? Zašto se slikanje sa lamom plaća? Prvosvjetski problemi! Gluposti. Ipak, nikako zlonamjerne ili prepotentne. Svakom je njegova muka najveća. Glavni problem kaste koji se ne bavi ovakvim temama nam se odvija pred očima u restoranu. Jedna osoba ispred navlači mušterije unutra, druga uzima narudžbu, treća servira i četvrtoj se plaća pri izlasku. Ovo sam primjetio i po ostalim djelovima Ekvadora. Tako se više usta hrani, a to je ovdje posebno potrebno. To su problemi trećeg svijeta.

Tierra helada je u prevodu hladna zemlja. To je naziv za klimatsko-vegetacijski pojas koji vlada ovim krajevima. Oštre zime, stepska vegetacija neprekidno pred očima. U povratku se sunčevi zraci kao laserski snopovi probijaju do određenih dijelova ledene zemlje, pojačavajući joj nijanse i čineći je mnogo ljepšom nego što je zapravo surova. Taj šareni prirodni ćilim sastavljen od bregovitih nijansi zelene, oker i sive nas prati do samog Cotopaxija, aktivnog vulkana koji je na 50-ak kilometara od ekvadorske prestonice Quita. U vedrim danima se može vidjeti sa brda koja okružuju prestonicu. Ime bi se sa kečuanskog moglo prevesti kao “presto mjeseca”. Cotopaxi je slavljen kao sveta planina i prije dolaska Inka na to područje, a pogled na vulkan zaista izaziva stahopoštovanje i objašnjava zašto. Kao i mnoge generacije starosjedilaca koje su ovo radile prije mene, ostaje mi samo da se pomolim da mu se utroba nikad više ne probudi.

A posebno ne sad dok sam ja tu.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: