Ravnodnevnica podno Kavkaza

Prvi je dan proljeća. Teški, mukli oblaci su se danas prorijedili, te dali šansu suncu da podsjeti stanovnike Tbilisija čemu mogu da se raduju u narednom periodu. Sivilo dobija boju i ovo tad postaje skroz drugi grad. Bitan je to uvid koji podsjeća koliko je važno uvijek se imati nečemu radovati u budućnosti.

Na grobu Hafizovom

Zvuk života je nestao. Zamijenjen je zloslutnom bukom motora. Ima ih dosta, boje su pustinje, i na svakom sjede po dva golobrada mladića. Prvi drži pravac. Drugi drži pušku. Uniformisani su u boje svojih rasklimanih mašina, s kojima izvode prijeteći slalomski ples duž pješačke zone Širaza. Iako izgledaju kao neka drumska banda, oni to nisu. Bar ne zvanično. 

Pustinjske priče

U srcu Irana, na mjestu gdje se spajaju pustinje Lut i Kavir postoje dvije kule koje se kao vulkanski krateri izdižu iz nepreglednog pustinjskog horizonta. To su Kule tišine. Stojim na jednoj od njih i umirem od vrućine dok huk vrelog pustinjskog vjetra remeti odjek pogrebne tišine ovog mjesta.

Izlet u stari svijet

Mašinica sreće na točkovima se ove prohladne oktobarske noći kreće ulicama iranskog grada Esfahana. To je jedan razdrmani taksi sa dva putnika, presrećnim vozačem i ne toliko presrećnom, ali ipak srećnom mojom malenkošću.

Teheranska hronika

Žene u zadnje vagone. Muškarci u prednje. To su pravila teheranskog metroa. Ja sam ušao u središnji vagon. Ljudi u njemu ne poštuju pravila.

Aleksandrija

U vazduhu se osjeća miris mora. Rezidentalne zgrade i vile koje okružuju trg na kojem se nalazim zbunjuju čovjeka, i da ne zna gdje se stvarno nalazi ni sam ne bi bio siguran da li stoji na pragu nekog bazara u južnim djelovima Arabije ili je u nekom mediteranskom gradu Evrope. Ovdje se spajaju sve Aleksandrije. Egipatska, prljava i haotična, i ona mediteranska, pomalo mondenska, ali nikako kosmopolitska.

Zemlja kontrasta

Subota je ujutro i ulice Kaira su neobično puste. To je toliko čudno da stvara osjećaj da nešto nije u redu. Sunce se malo nazire iza tamnih oblaka a na horizontu, u pravcu Gize, vjetar diže pijesak Sahare visoko i rasipa ga po čitavom gradu. Uvijek. I stalno.

Ime ne čini čovjeka

“Da sam bar Muhamed kao svi ostali bilo bi mi puno lakše. Nemaš pojma koliko je teško zvati se ovako i živjeti u ovoj zemlji”, rekao je. Vjerovao sam mu. Teško je biti drugačiji u Egiptu.

Petra

Nikad nisam bio okružen ovakvim prizorom. Razne nijanse crvene, oker i narandžaste boje se prelivaju pred očima u konstantnoj igri sunčeve svjetlosti sa stijenama kanjona koji me okružuje. Oblici i teksture su drugačije u svakom treptaju oka, od potpuno glatke do potpuno zastrašujuće.

Svijet je mali

“Prava srž života osobe je strast za avanturom. Radost življenja dolazi od susreta sa novim iskustvima, i stoga nema veće radosti od toga da se stalno mjenja horizont, da bi se svaki dan našli pod novim i drugačijim suncem” – reče neko nekad.
Prijavite se na newsletter, kako biste primali obavještenja o novim objavama.
Loading
error: