Svakakve glave su kroz istoriju koračale ovuda. Aleksandar Makedonski ju je osnovao, Kleopatra se tu rodila i docnije zavela Cezara, a Napoleon se lično iskrcao sa svojom vojskom. Aleksandrija je u jednom periodu poslije Rima bila najveći grad na svijetu. Nema danas previše fizičkih ostataka burne istorije ovog grada, ali ovdje, na trgu Manshya se osjeća sve.


Bazari svojim magnetizmom neizbježno uvlače u sebe. Čula su na oprezu i spremna na sve. Oprezna je i moja desna ruka na vrijednostima u džepu, takođe spremna na sve. Najšarenija odjeća i obuća, marame, lampe i nakit okupiraju oko dok se probijate kroz košnicu ljudi i galamu sa svih strana. To je nekad toliko intezivno da se čini da nema mjesta za prolaz naprijed. Uši su zbunjene zvukovima i teško određuju njihov pravac, a ništa bolje ne prolazi ni nos koji više ne može da razlikuje pomješane mirise. Sve to tjera desnu ruku da bude još opreznija. Na svakom štandu je ista roba i čovjek se zapita kako se ovdje uopšte obrće novac kad svi prodaju isto?
Bazar uvodi u lavirint oronulih višespratnica čije balkone povezuju šareni lamponi i konfete kao vjesnici početka Ramadanskog posta. Noću dominiraju lampioni, a šareno dežurstvo danju preuzimaju konfete pojačane ranzobojnim vešom koji se suši po balkonima. Muškarci sjede ispred radnji i bivstvujući u svojoj svakodnevnici ispunjavaju neki samo njima znan zadatak. Naselje Bahary je tiho.





Sveprisutna svakodnevnica Egipta se ovdje vidi na svakom ćošku, a to znači da svugdje može da se kupi kušari. Nudle, riža, sočiva i prepečeni crveni luk u kombinaciji sa limunovim sosom ili nekim ljutim koji aktivira skriveni vulkan na nepcima na prvi pogled ni meni nisu izgledali najukusnije. Ipak, zaprženi bućkuriš toga je odličan i čini tradicionalno egipatsko jelo – kušari. Ovo je zdrav obrok koji zasiti, daje bjelančevine i pruža snagu za dan. Tipična pristupačna radnička hrana Egipta – što znači da ga jede većina. U Aleksandriji se služi sa paradajzom i karijem – uticaj puteva Mediterana.

Na kraju Baharyja je tačka po kojoj se Aleksandrija vijekovima prepoznavala. Tu je stajao veliki Aleksandrijski svjetionik, jedno od 7 čuda antičkog svijeta. 100 metara visok, u doba kad je sagrađen (između 300-280. god p.n.e) njegova svjetla koja su se stvarala loženjem vatre su se noću mogla vidjeti i do 50 kilometara od obala Aleksandrije. Po danu su svjetlost reflektovala ogromna ogledala. Zemljotres koji je pogodio Aleksandriju 1323. godine je značajno oštetio svetionik, a 1480. godine je egipatski sultan Quatabei odlučio da ojača odbrambene zidove grada od naleta Osmanlija. Na ruševinama svjetionika nastaje sitadela Quatabei – koja tu, više puta restauirana stoji i danas. Zapadno od nje je aleksandrijska luka.




Svjetionik je imao dobru stratešku poziciju i postoji legenda da su ogromna ogledala svojim reflekcijama mogla čak i zapaliti neprijateljske brodove prije nego što bi se približili Aleksandriji. Istu stratešku poziciju je zbog toga dobila i Quatabei sitadela – pa se danas sa njenih istočnih zidina pruža odličan pogled na Corniche, 16 kilometara dugačku aleksandrijsku promenadu koja se proteže uz mediteransku obalu. Znam nekad pogledati u ogledalo entuzijastu spremnog da prošeta tu razdaljinu, ali i on shvati da to možda i nije dobra ideja i da se mora motorizovati.
Najbolji način za to je ulazak u misteriozni svijet egipatskih minibuseva.

To su stariji kombiji koji prevoze ljude sa jedne tačke na drugu, bez ikakvog reda i pravila, ali vrlo efektno. U jednom dijelu putovanja, bez da iko nešto kaže svi vade novac iz džepova i proslijeđuje se po redu do vozača, a istim redosljedom se i vraća kusur. Bez zakidanja. Anarhija po udžbeniku. Dosta ljudi u Egiptu, posebno u ruralnim područjima ne posjeduje nikakvo prevozno sredstvo i ovo je najbolji način transporta. Obično sa 12 mjesta, plus dva kraj vozača, oni jurcaju bilo kojom tačkom Egipta, pa i ovdje, sa jednog na drugi kraj promenade Corniche. Ili bar ja tako mislim, jer način organizacije ovih minibuseva bi mogao biti jedna od novih velikih misterija Egipta, a ujedno i najfascinantnijih.

Niko ništa ne govori, nema broja linije ili smjera vozila, niti postoji neka satnica kad idu. Vozač možda dobaci pravac pri dolasku ili mahne rukom u smjeru pravo koji može značiti gomilu pravaca. Kad jedan ode, odmah se pojavljuje novi i tako u nedogled. Stranac u vozilu je naravno atrakcija, još veća ako sa pravom priupita za pravac. Vozač će nešto promrmljati na arapskom, a putnici obično gledaju svog posla. To ne znači da ne žele da pomognu, već uglavnom ne znaju engleski. Kad sam ja prvi put pitao saputnike za pravac, stidljivo su mi svi slegli ramenima. Sljedeće minute mi je jedna djevojka pružila svoj telefon, a na vezi je bio neki stariji gospodin koji me na savršenom engleskom pitao gdje idem i objasnio da sam na ispravnoj liniji.
Ipak, svi na kraju stignu gdje su krenuli. Ne treba žuriti u arapskom svijetu.

U paralelnoj ulici sa Cornicheom, a sa strane trga Manshya koja je suprotno od bazara nailazimo na obilježja svakog velikog grada.
Ogromna buka.
Radni ljudi tramvajem (najstarijim u Africi) idu na posao, klinci jure u školu, studenti na predavanja, a ispred McDonaldsa je gužva. Pogledom na bilo koju kolovoznu traku dominiraju žuto-crne lade. To je zvanični aleksandrijski taksi, prisutan svuda. Malobrojni parkovi su prazni i prljavi, ali i takvi dosta zanimljivi. Aleksandrijski muzej, Koptska crkva, Univerzitet, muzeji, stadion FK Aleksandrija – sve je u ovom dijelu grada. I naravno, gomila stambenih zgrada, više ili manje lijepih ali očigledno načičkanih bez nekog plana. Življe je od istočne strane, Baharyja, gdje vrijeme kao da teče mnogo sporije.
















Ovdje ima i dosta vojske, ali vojska je na svakom ćošku Egipta. Na obalama mora, u blizini oaza, u pustinjskoj nedođiji, na planinama Sinaja, ispred svake iole bitnije građevine, o arheološkim nalazištima da ne govorim. U kairskom metrou sam nazočovao sceni gdje dva golobrada vojnika uleću u jedan vagon da izvuku svog vršnjaka, prodavca donjeg veša koji pretpostavljam to ne bi smio da prodaje unutra. Nema priče, vuku ga za tijelo dok se on opire držeći se za šipku namjenjenu ravnoteži putnika. Popušta tek nakon par udaraca. Na određenom kilometru svakog puta je vojni punkt na kojem se kontrolišu putnici. Od Sueckog kanala do obale Sinaja se prolazi kroz 6-7 vojnih punktova, a bar na dva se radi kompletan anti-bombaški pregled prtljaga putnika. Nečesto se sa buseva odstrane određeni putnici, uglavnom muškarci i busevi nastave bez njih. Slikanje vojske je strogo zabranjeno. Egiptom od 2014. zvanično vlada vojska kroz vođstvo trenutnog predsjednika – bivšeg ministra odbrane.

Shodno tome, prisustvo vojske je malo jače i kod vijekovnog simbola Aleksandrije – biblioteke. Aleksandar Makedonski je još tokom osnivanja grada 332. godine p.n.e. izrazio želju da se u gradu koji nosi njegovo ime napravi mjesto gdje će se skupiti svo znanje poznatog svijeta. Gradnja nije započeta za njegova života, ali jeste za vrijeme njegovog prijatelja Ptolomeja I neznatno nakon Aleksandrove smrti.
Materiji se pristupilo veoma ozbiljno. Emisari su se slali širom svijeta da kupuju i stare i nove spise, a ni jedan brod nije mogao da uplovi u aleksandrijsku luku a da se ne prekopiraju sve njegove knjige. U svom zenitu biblioteka je navodno imala preko 400 000 svitaka, a koliko je bila značajna u tom periodu govori podatak da su brojni učenjaci tog vremena dolazili u Aleksandriju da bi radili u biblioteci. Erastoten je ovdje izračunao obim zemlje zaključivši da je okrugla. Veliki požar u aleksandrijskoj luci koju je napao Julije Cezar se navodno proširio i do same biblioteke, te je dobro oštetio. Brojni osvajači koji su dolazili kasnije su njenu vrijednost doživljavali kao prijetnju i ona vremenom gubi svoj značaj, do samog svog nestanka. S obzirom da se kroz čitavu istoriju provlačila priča o nekadašnjoj slavnoj biblioteci, 70-ih godina prošlog vijeka Egipat kreće sa obnovom tog mita, odnosno izgradnjom nove, a veza za antičkom bibliotekom je bila ideja od početka. Projekat je zbog toga bio internacionalizovan, a realizacija je potrajala dvadesetak godina.
Tako se 2002. godine otvara Bibliotheca Alexandrina.


Zgrada biblioteke je drugačija i jako odskače od svoje okoline. Bjelkasti granitni zid na kojem su ispisana slova većine svjetskih pisama najavljuje da se približavamo potomku antičke riznice znanja. Granitni zid polovično okružuje staklenu zgradu u obliku solarnog diska. Čitav krov je od stakla, da bi što više dnevne svjetlosti ulazilo u biblioteku. Ovo je skandinavska arhitektura i tu se odmah vidi internacionalnost projekta, jer su zgradu projektovali Norvežani. To je i više nego jasno kad se uđe unutra – funkconalno stilizovano drvo dominira na par spratova koje obasjava jako puno dnevne svjetlosti. Djeluje smirujuće, baš kako i treba da bude u biblioteci, koja je ujedno i čitaonica. Ipak, studentima ovdje treba mnogo više koncentracije jer posjetioci stalno landraju okolo.

Tu su i izložbe, muzeji, digitalne internet arhive – gomila znanja na jednom mjestu. Specifičnost ustanove pokazuje i to što su mi jedino ovdje tražili neki papir o Covid-19 statusu, inače nema ulaska. Maska je obavezna uglavnom u svim muzejima u zatvorenom u Egiptu, ali pandemiju u zemlji ne bendaju dva posto. Epidemiološke mjere u biblioteci utiču i na to da se ne može prići ni knjigama, već se na jednom od dostupnih računara potraži naslov, pa ako je dostupan onda ga donosi neko od uposlenika. U ovakvim institucijama se očigledno jako drži do riječi struke! Iako ima kapacitet, ovo nije niti će vjerovatno ikad biti najveća biblioteka na svijetu. Ipak, ostavlja utisak i dostojno reprezentuje svog antičkog pretka.







Mirisom i zvukom, more mami kontinentalca u meni. Vrijeme je promjenljivo, pučina nemirna ali kontinentalno oko uvijek traži lokaciju gdje bi moglo da padne kupanje, čak i kad to ne planira. Aleksandrijci kažu da se ne kupaju u gradu, već kad to požele odu na neke lijepe plaže van grada. Šetajući promenadom Corniche ih i razumijem. Malobrojne pješčane plaže su zapuštene i prazne, a ogromnim dijelom promenade dominiraju nanizani veliki četvrtasti betonski blokovi postavljeni između šetališta i mora. Nisu baš neka podloga za kupanje i izležavanje na suncu, ali su odlični da se na njih sjedne i utone u svoje misli dok pogled na more vraća sve što je neko drugi taj dan uzeo.
Nekad je ljudima samo to i potrebno.
