More nikad nije isto

Uljudni razgovor između Kanađanina kojeg sam zamolio da uslika fotografiju i mene se prekida tako što mi užurbano vraća telefon i juri ka svom djetetu koje se dobro približilo klizavim ivicama stijena podno ratnog utvrđenja Tigne, u malteškom gradu Sliemi.

Škljoc.

  • Great shot! I even managed to catch the wave behind you.
  • Awesome! Thank you!

Uljudni razgovor između Kanađanina kojeg sam zamolio da uslika fotografiju i mene se prekida tako što mi užurbano vraća telefon i juri ka svom djetetu koje se dobro približilo klizavim ivicama stijena podno ratnog utvrđenja Tigne, u malteškom gradu Sliemi.

Jurimo obojica, ali i klinju je situacija dovoljno zastrašila da je ostao ukopan na mjestu. Prije par minuta je izašao u šetnju na vedro mediteransko sunčano jutro a sad već pljušti kiša, modro more prijeti a panorama Valete, ispod tamnih oblaka, u posmatraču stvara neko čudno strahopoštovanje. Iako zastrašujući, moćan prizor je u tom trenutku ispred nas.

Valeta je glavni grad Malte. Sa šest hiljada stanovnika, najmanji glavni grad u Evropskoj Uniji, ime dobija po Jean de Valletu, Velikom majstoru Malteškog reda vitezova koji je nakon uspješno odbijenog otomanskog napada 1566. godine, naložio izgradnju grada na toj strateški važnoj poziciji.

Okružen utvrđenjima koja su Malteški vitezovi sagradili u svrhu odbrane, jedan je od rijetkih gradova na Malti kojem se donekle mogu odrediti granice. Valeta je pravi mali grad muzej, što zbog velikog broja građevina iz tog baroknog perioda, što iz perioda kasnije britanske vladavine. Manoel, najstarije pozorište u Evropi tamo, Katedrala Svetog Jovana ‘vamo, Kastilja desno, Palata Velikog Majstora lijevo, jednostavno uske ulice su mistične i pune istorije. Svaki ćošak grada radoznalom oku drži pažnju i ima svoju priču, zbog čega je i grad i uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine.  “Valeta je grad građen od gospode – za gospodu” reče neko jednom i bi u pravu. Turista je na sve strane pa malteški jezik, mješavina arapskog dijalekta sa sjevernoafričkog područja i sicilijanskog dijalekta italijanskog jezika, ne može baš često da se čuje. Engleski je drugi zvanični jezik ovdje. Vjerovatno najpoznatije ime rođeno u Valeti je Korto Malteze. Pustolovni romantični mornar, maneken avanture u vječitoj potrazi za nečim većim i plemenitijim od pukog životinjskog obitavanja. Najpoznatiji strip junak 20. vijeka, jedan od likova zbog kojih deveta umjetnost nosi taj naziv. Život mu 60-ih godina prošlog vijeka daruje Hugo Prat – strip crtač iz Venecije, književnik koji se služio crtežima te na neki način, kroz lik Korta, personifikovao samog sebe sa svim svojim bogatim životnim iskustvima i uvjerenjima. Veliki kosmopolita, sa ogromnim znanjem iz arheologije, antropologije, mitologije, opsežno pripremljen u smislu istraživanja, kako u knjigama, tako i sa putovanjima prije stvaranja svakog stripa, Prat možda i nije mogao izabrati bolji grad od Valete da bude rodni Korta Maltezea. Onog koji sanja otvorenih očiju.

Valeta

Razvedrilo se. Iako i dalje duva bura, sunce ponovo sija pa žute kamene fasade stambenih građevina po gornjim dijelovima Slieme igraju čudnu igru senki sa saljaturima,  betonskim nosačima čuvenih malteških terasa, gallarijaSaljaturiji su često dekorisani, a najčešće grotesknim licima sa prilično uznemirujućim izrazima. Vjerovanje iz tog perioda, da su takva lica mogla odvratiti zlo oko i od kuće, se dosta širilo Evropom u baroknom periodu. Raznobojne terase su baš specifičnost u zanimljivoj arhitekturi Malte. Oni ih nazivaju gallarija i vjerovatno su građene po sjevernoafričkim (uglavnom marokanskim) uticajem, a oni su opet bili pod uticajem arapskih Mukrabija. To je vrsta vidikovca odakle čovjek može da vidi, ali da se njemu ne vidi lice, građena takođe i u svrhe provjetravanja samog prostora. Za vrijeme vladavine Malteškog reda, dosta turskih robova od kojih su mnogi bili vrsni majstori je radilo na Malti, tako da je vjerovatan i njihov uticaj u formiranju ovih gallarija. Sredinom 17. vijeka su počeli da ih prave od drveta i farbaju, a pošto je ostrvo drvećem jako siromašno, samo su bogatiji to mogli da si priušte. Tek dolaskom Britanaca i ekonomskog prosperiteta samog ostrva, sa većom dostupnošću drveta široj populaciji – počinje širenje gallarija po čitavom ostrvu. Boja bi obično zavisila od ukusa domaćina, tradicinonalno varijajući od jarko crvene do tamno plave ili nekad i egzotično ljubičaste. Zanimljivo da je zelena dominantna jer je dugo vremena po dolasku Engleza na ostrvo smatrana “statusnom” bojom.

Hodajući kroz uzvišenja Slieme primjećujem da ovdje ima mnogo običnih zanatskih radnji, obućara, časovničara, što nisam mogao vidjeti u Valeti, gdje se stanovništvo konstantno osipa uslijed administrativno-turističke prirode grada. Poneki ćošak Slieme je išaran grafitima i oblijepljen stikerima vezanim za ubistvo Daphne Galizie, malteške istraživačke novinarke koja je otkrila i objelodanila gomilu informacija o učešću visokih malteških funkcionera u organizovanom kriminalu na ostrvu. Bomba joj je postavljena pod auto u oktobru 2017. godine, digla se tada velika frka po „slobodnoj“ Evropi, ali ubice naravno nisu otkrivene.  Spuštam se do luke. Tu su nabudženi hoteli i sigurno ima polazno mjesto malteške “hop-on hop-off” ture. Dobro sam se preračunao sa veličinom ovog ostrva, tako da nema teorije da ja to lagodno obiđem kako sam zamislio. Sistem autobuskog prevoza je dobro riješen ali danas bih izgubio previše vremena da njih jurim, tako da su mi dostupne dvije opcije. Prva je da rentam motor i lagano pičim po Malti, ali ovdje se vozi lijevom stranom. Britansko naslijeđe. Meni je to pravi problem jer istini za volju, nisam neki stručnjak u vožnji motora niti bilo čega drugog, ni desnom stranom. Druga opcija je ova turistička tour varijanta po ostrvu. Pičiš po sjevernom ili južnom dijelu ostrva, izlaziš i ulaziš gdje želiš. Meni najpraktičnija varijanta a nisam nikad to ni radio – tako da…što da ne.

Gospođa Maltežanka mi uredno naplaćuje 20 evra, daje kartu ostrva, objašnjava šta-kako, te sjeda sa mnom na klupu sa koje uz ćakulu dok se ne pojavi bus posmatramo more koje zapljuskuje stijene ispod nas. Govori mi da je krajem 70-ih backpackovala kroz Jugoslaviju i da joj nećakinja ima momka iz Bosne koji se zove Božidar. Visok tip, dolazi iz nekog planinskog područja gdje opasno zna zavejati snijeg koji se ne čisti danima, što je frapiralo njenu nećaku kad je bila u posjeti. “Definitivno zvuči kao Bosna” – zaključih ja. Govorim joj da mrzim snijeg i pokušavam dočarati vječitu fascinaciju nas kontinentalaca morem, razumijući da je to njoj možda i bezveze jer je njime okružena čitavog života.

“More nikad nije isto, uvijek je drugačije, i svaki dan ga iznova ponovo doživljavam” – prosvijetli me žena.

Iako sam sjedio, ova spoznaja me oborila s nogu. Tako prosto i tako istinito.

Sliema

Dolazi mi bus. Pošto licemjerno hejtujem masovni turizam čiji sad nisam mogao biti veći dio, idem na gornji otvoreni dio busa da se izolujem od ljudi. Gore ionako nema nikog. S obzirom da bura opasno tuče, sjediti na otvorenom krovu vozila u pokretu je jako loša odluka, čak i sa dvije kapuljače na glavi. Iz Slieme vrlo brzo dolazimo do Floriane, drugog grada koji je odmah do Valete. Niske jednostavne kuće izgrađene na brzinu, istobojni žuti kamen spaja sa baroknim građevinama koje su građene godinama. Na uskim gradskim drumovima je gomila vozila za tako malo ostrvo. Naći parking mjesto je umjetnost za sebe. Umjetnost su i mali vrtovi puni šarenog cvijeća u kombinaciji sa palmama zasađenim na saobraćajnim ostrvima između suprotnih traka. Vožnja lijevom stranom me zbunjuje samo dok je posmatram. Šta bi tek bilo da sam vozač? Da ne pratim kretanje na telefonu i da ne znam poziciju Valete, ja ne bih imao pojma da sam ušao u drugi grad. Na Malti nema table kad se dođe iz jednog grada u drugi. Granice su, po našim pojmovima, kao granice između dva stambena naselja i vjerujem da samo lokalno stanovništvo zaista zna gdje pripadaju ti granični dijelovi gradova. Kao što sam već ranije pomenuo, jedino sam donekle u tom spoju gradova uspio odrediti granice Valete jer je zaštićena zidinama. Gdje tačno završava Valeta, a počinje komšijska Floriana, dalo bi se prodiskutovati. Bacam pogled sa vrha busa po zanimljivoj Floriani, ali plan je da se prvo iskrcam u Mosti, gradu u sredini samog ostrva. Ipak, planove mi na dva sata remeti stajanje autobusa kraj malteškog Muzeja avijacije. Tu ja izlećem iz busa kao dijete kad vidi igračku koju nikad nije moglo da ima, po ko zna koji put proklinjući onaj jedan kvaran zub zbog kojeg me roditelji pri kraju osnovne škole lako ubjediše da ne mogu u pilote. Nije baš nešto gdje se moradoh zadržati toliko, ali neostvareni avijatičar u meni je mogao i duže. Muzej se nalazi u seocetu Ta’Qali, gdje je nekad bila poletno sletna staza britanskog Royal Air Force-a. U tri avionska hangara se nalazi postavka koja pokriva istoriju avijacije na ostrvu i bazirana je uglavnom na period drugog svjetskog rata. Jedan hangar je posebno posvećen vazdušnoj bici za Maltu u WW2, gdje mogu da se vide sa morskog dna izvučeni i odlično restaurirani primjerci čuvenog Hawker Hurricane-a i još čuvenijeg Supermarine Spitfire-a. Zanimljivo da se pored muzeja, odakle se nekad poletalo u uspješne borbe za Maltu, nalazi i nacionalni fudbalski stadion gdje su bitke malteške fudbalske reprezentacije za bilo kakav plasman na neko prvenstvo vječito neuspješne.

Supermarine Spitfire

Vrlo brzo dolazim do Moste, jednog od naseljenijih gradova na ostrvu. Nalazi se od prilike na sredini ostrva Malta, pa je zbog pozicije i dobila ime jer je musta arapska riječ za sredinu. U centru grada, najviša i zbog svoje ogromne kružne kupole građene po uzoru na rimski Pantheon najupečatljivija građevina – stoji Mosta Rotunda, bazilika posvećena uspeću Djeve Marije na nebo. Jednog dana, tokom Drugog svjetskog rata, avionska bomba probija kupolu Rotunde i pada u sred mise kojoj je prisustvovalo oko 300 ljudi. Nije eksplodirala i njena replika se danas može vidjeti u samoj baziliki. Kasnije je nekoliko njemačkih pilota dolazilo i tražilo oproštaj jer su navodno baš oni bili ti koji su bacili tu bombu. Ako su već u tom fazonu, bilo bi korektno da su išli po ostrvu i tražili oproštaj od stanovništva čije su živote uništili ovim koje jesu eksplodirale. Klopajući svoju užinu kroz pripuste ulice Moste, u rijetkim razgovorima oko sebe prepoznajem i dvojicu naših pobri sa naglaskom iz južne Srbije. To je moj prvi susret sa srpskim jezikom od jutros i ugodnog druženja sa Mirom i Snežom, gotivnim tetama iz Kruševca koje rade kao spremačice u mom hostelu. Jedna je povukla drugu za sobom i sad im je život tu. Kažu, ne može nešto da se baš uštedi ali može dobro da se živi od sopstvenog rada. Hvale gazdu, kažu da je jako korektan prema njima. Kažu mi da budem spreman na Budžibu ako budem išao tamo. Vidjećeš zašto – vele. Za razliku od njih dvije, iz razgovora ove dvojice pobri se može zaključiti da su prilično kivni na Maltežane generalno i po njihovom mišljenju to je gomila levata. Primljeno k znanju, ali ne bih još donosio zaključke.

Mosta

Malta ima mnogo fascinantnih čuda majke prirode, ali ona su uglavnom na priobalnim dijelovima ostrva. Ravnica koju posmatram vozeći se od Moste ka dubljoj unutrašnjosti ostrva, puna krša i niskog rastinja – to svakako nije. Tu se uzdiže brdašce od 200m, najviše na ostrvu, na kojem se nalazi nekadašnja prestonica – Mdina. Važnost ovog utvrđenog grada u bogatoj istoriji ostrva je ogromna. Brdo iznad ravnice, zbog svog strateškog položaja, biva naseljeno još od praistorije. Katoličanstvo, koje danas pokriva 98 posto stanovništva ostrva, upravo odavde kreće svoje širenje po Malti. Pubilije, tadašnji guverner Melite, kako se Mdina zvala za vrijeme Rimljana, sa zidina grada primjećuje nasukane brodove apostola Pavla, koji je plovio u Rim da se pojavi pred carskim sudom. Ugostili ih, Pavle mu izliječio oca, Pubilije prima Katoličanstvo, postaje prvi biskup Malte i odatle kreće dalje. Danas Malta ima 360 crkava, a u Mdini je dominatna naravno ona Svetog Pavla. Zanimljivo je da ova crkva, kao i mnoge na Malti, ima dva sata koji pokazuju vrijeme. Jedan, obično onaj sa desne strane, pokazuje pravo vrijeme, dok drugi, lijevi pokazuje lažno da bi zavarao đavola ukoliko se pojavi na zemlji. Nakon silnih osvajanja i zauzimanja, današnji izgled grada je uglavnom onakav kakvog ga je formirao red Malteških vitezova. Dakle, manje-više nepromjenjen uticaj baroknog perioda, što svakako, hodajući uskim mističnim ulicama utvrđenog grada, daje specifičan osjećaj da ovdje vrijeme prosto stoji. Tome doprinosi i ovdje vrlo dominantna tišina jer nema saobraćaja ni buke auta, jedino konjska zaprega (za turiste naravno) te Mdinu zato zovu i “tihi grad”. Hodajući ovim ulicama čovjek se zapita da li uopšte iko živi ovdje, jer bukvalno ovdje su sve turisti. Pretpostavljam da dosta ovih ljudi koji rade u muzejima, voze kočije ili rade u restoranima i suvenirnicama žive u gradu Rabatu. Sama Mdina se zbog zidina nije mogla širiti, pa tako se i Rabat (arapska riječ za predgrađe) formira odmah do ulaza u Mdinu. Sa zidina koje okružuju grad se može vidjeti svaka tačka ostrva. Tu se vidi i zaliv Svetog Pavla, gdje se nalazi i malo ostrvo na koje su se njegovi brodovi navodno nasukali. Pored je Budžiba, a tamo sam se uputio i ja.

Mdina

Vrijeme je već dosta prijatnije, nema bure i može lijepo da se uživa u vožnji koja je uglavnom uz samu obalu Mediterana, uživajući iznova u svakom trenutku. Putevi na Malti su stvarno dobri, Britanci su uradili odličan posao a zahvaljujući jakom turizmu, odlično su održavani. Prolazim set gdje se snimao film Popaj, koji nisam gledao, kao i neke dobre plaže na toj strani ostrva, koje nisam vidio. Čemu? Februar je. Vrlo brzo sam u zalivu. Od ostrva Svetog Pavla ispred mene dijeli me nepuna nautička milja, a od centra Budžibe pet minuta hoda. Hodajući ka centru ovog mjesta, dosta brzo postaje jasno da ovdje neću vidjeti ništa pretjerano zanimljivo. Nema ovdje mnogo tragova bogate istorije Malte. Ovo je tipičan turistički gradić sa gomilom hotela i apartmana i što je zanimljivo – pabova. Pretpostavljam da se ljeti ovdje ispisuje ona istorija koja se sutradan zaboravi. Ipak jedna stvar mi posebno „para“ uši i tu shvatam zašto su mi Mira i Sneža rekle da budem spreman – ovdje svaka treća osoba priča srpski jezik. Bukvalno sam ovdje vidio najviše ljudi koji su doputovali avionom sa mnom. Veliki broj ljudi sa Balkana, pretežno iz Srbije, živi i radi na Malti. Mnogi su tu prevashodno u hotelijerstvu, građevini, ugostiteljstvu, trgovini, poneko u IT-u. Specifičnost same Malte kao članice EU su dosta liberalnija pravila oko ulaska i zapošljavanja državljana iz „trećih zemalja“ u odnosu na ostale države Unije, pa se i radu na crno gledalo kroz prste. Ljudi rade pošteno i žive od svog rada daleko bolje nego kako bi živjeli kući. Naravno, baš zbog tog liberalnijeg momenta Malte i neke druge grupe iz redova nebeskog naroda su prepoznale ostrvo kao plodno tlo za svoje poslove izvan zakona, što je eskaliralo ubistvom Huga Chetcutia, do tada poznatog kao „kralj Malte“, koji je držao u vlasništvu pola ostrva. Nimalo čist lik. Dosta ga je u svojim izvještajima spominjala i gorespomenuta ubijena novinarka Daphne Galizia. Ubio ga je Srbin. Čakijom. Paceville, svojevrsni malteški sin city je bio pun klubova pod njegovim vlasništvom, a opet tu je na ulazima radilo dosta ljudi sa ovih prostora. Nakon ubistva „kralja Malte“ generalno lokalno stanovništvo gleda Srbe drugim očima, a oni malo upućeniji kad čuju za srpsku nacionalnost pitaju „Are you a Serb from Serbia or Bosnia?“.

Ostrvo Sv. Pavla
Budžiba

Možda i najzanimljivija priča vezana za Maltu i ljude sa ovih prostora je ona o Malteškom vitezu, kapetanu Petru Želaliću. Rođen u Bijeloj, bavio se trgovinom i prevozom robe za druge trgovce pa raznim lukama Sredozemnog mora. Godine 1753. njegov jedrenjak plovi južno od Peloponeza te biva napadnut i zarobljen od posade turskog broda u prolazu. Otomansko carstvo je u tom periodu čitav Mediteran smatralo svojim teritorijalnim vodama. Želalić provodi 7 godina kao zatočenik na turskoj galiji “Kruna Otomanska”. U septembru 1760. godine, galija sprovodi operaciju prikupljanja poreza po Egejskim ostrvima, te se usidruje u luku na grčkom ostrvu Kos. Veliki dio otomanske posade se iskrcava, te 70-ak hrišćanskih zatočenika tj. robova, zajedno sa Želalićem koji preuzima vođstvo, procjenjuju da je pravo vrijeme za pobunu. Ona počinje 19.9.1760. godine i nakon krvave borbe zatočenici preuzimaju brod i napuštaju luku. Nakon 17 dana “Kruna Otomanska” pod komandom kapetana Petra Želalića stiže do Malte.

Poštanska markica rađena po portretu kapetana Želalića od nepoznatog autora koji se čuva u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru

Brod je bio pod turskom zastavom, te zbunjeni Maltežani koji su tad bili sredozemna odbrambena tvrđava hrišćanstva otvaraju vatru. Ipak, preko lokalnih ribara Želalić uspijeva da dojavi u grad šta je u pitanju te paljba prestaje i počinje veliki doček u za to vrijeme spektakularnog broda. Želalić svečano predaje brod tadašnjem Velikom majstoru Emanuelu Pintu. Ovaj odbija brod i zahtjeva da sve što je bilo na brodu, osim naoružanja, ostane u vlasništvu zarobljenika i da oni to međusobno podijele. Kapetana Petra Želalića zbog izuzetne hrabrosti i vođstva ovog poduhvata na specijalnoj svečanosti, u skladu sa vijekovnim običajima Malteškog reda vitezova, odlikuje titulom Malteškog viteza. Posjećivao je rodni kraj par puta nakon dobivanja titule. Umire na Malti 1811. godine, a za života je izgradio jedinu pravoslavnu crkvu na Malti, koja je dobila specijalnu dozvolu za gradnju od strane velikog Majstora Pinta. Riječ je o crkvi svetog Nikole u Valeti, koja je srušena u bombardovanju Malte tokom drugog svjetskog rata i danas od nje nema ni tragova.

St. Julien

Dani su kratki u ovo doba godine, a meni iz Budžibe kreće zadnji bus koji pretpostavljam ide po nekom zimskom redu vožnje. Ovaj put častim sebe vožnjom u unutrašnjem dijelu autobusa posmatrajući kako poslednji zraci sunca pozlaćuju more i žuti kamen građevina koje mi se smjenjuju pred očima na putu od Budžibe do St. Juliena. Uviđam da dosta liče zapravo, samo što je u St. Julienu manje Srba i nabudženiji je hotelima i klubovima, posebno u već spomenutom Pacevillu kroz koji prolazim na putu ka svom hostelu. Tamo je žurka već počela i raznorazne forme pojava i zvukova su već dobro sebi dali oduška a nema još ni sedam sati. Ja idem da ostavim ruksak, bacim neko tuširanje prije večere i odmetanja dalje u noć. U sobi me dočekuje lik obučen kao Peaky Blinder koji čisti saksofon. Ljubazno mi saopštava da me je vidio još jutros kad sam nagulio iz sobe, ali on je bio previše mamuran da popričamo malo. Moguće, na cimere koji su spavali nisam mnogo obraćao pažnju. Poljak, Jan, ulični svirač. Došao je nedavno sa Kipra ovdje, kaže ganja umjereniju klimu pošto je na kontinentu prilično hladno. Sinoć je svirao u glavnoj ulici Valete, a tamo se sprema i sada. Pitam ga kako ide sviranje? Krpi se, nije gladan i srećan je. Nema obavezu ni prema kome. Zadovoljniji je tako nego da se smara na nekom bezveznom poslu koji mrcvari dušu i da konstantno proklinje sebe zbog toga.

Tako i jest.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: