S obzirom na stanje iz kojeg sam se probudio, a i blagu prehladu s kojom se trenutno borim, trljam oči da validiram podatak koji su registrovale. Već je 310. Šume kraj pruge nadvišene tamno zelenim obrisima planina u horizontu mi brzo izlaze iz vidokruga. Čulo vida mi je jedini pokazatelj da voz juri tako brzo. Ostala čula ne registruju ništa.
Ovi brzi vozovi na kineskim prugama mogu ići i do 400 km/h. Šmrcam, malo i kišem. Nije strašno. Točim u čašu toplu vodu, magični napitak za Kineze, koja se može natočiti u svakom vagonu sa namjerom da izmućkam neki prašak koji sam od kuće ponio u svojoj putničkoj mini apoteci, koji bi prilično brzo trebao riješiti stanje u kojem se trenutno nalazim. Tip koji sjedi pored mene, Kinez srednjih godina je stavio masku na lice. Nije je imao ranije. Prilično nervozno posmatra ovo što ja trenutno radim. Ovaj prašak je bijele boje, možda misli da se drogiram? Ko će znati šta je njima ponekad u glavama. Ja često ne znam, ali definitivno mi se čini da mu nije svejedno. Smirujem se i vraćam se u svoje stanje hibernacije, a saputnik izlazi već na sledećoj stanici. Nema puno stanica na ovim brzim linijama, svega par, u zavisnosti od dužine putovanja. Moje putovanje je dugačko 1200 km i prelazim ga za 4 sata i 30 minuta. Ja sam u tom trenutku nonšalantno i potpuno nesvjestan važnosti koju dobar dio azijata pridaje nošenju maske kad su bolesni da bi zaštitili druge od sopstvenih klica, te isto tako nesvjestan da je on zbog toga tako gledao u mene. Ja sam mislio da je prevashodno nose zbog lošeg kvaliteta vazduha, ali tamo je normalno nositi masku i kad si bolestan. Oni imaju podug spisak epidemija koje su ih pogađale u zadnje vrijeme, a ja sam ovo što sad konstatujem shvatio tek dosta kasnije, na drugom putovanju. U svakom slučaju – nadam se da je zaista trebao izaći na toj stanici.
Mjesto mu zauzimaju dva nova putnika. Majka sa djetetom. Malac spava, a i majku jako brzo hvata san. Pretpostavljam da dijete ima 2-3 godine, ali ne mogu mu procjeniti dob. Kinezima je generalno jako teško procijeniti godine, izgledaju mlađi nego što jesu. Kineskinje posebno. Kontaš 20 a ono 45, kontaš 13 a ono 30. I onda prestaneš da kontaš na tu temu. Klinjo se nakon nekog vremena budi, te iskače mami iz krila i staje ispred mene. Izvodi neki svoj mali performans sa rukama koji ja moram da pozdravim aplauzom, nema mi druge. Vileni još malo po vagonu a majka ide za njim, sve do njihove stanice, koja je poslednja prije moje. Dok odlazi, klinjo mi maše sa obe ruke dok god me ima u vidokrugu. Mašem i ja, bio je dobar saputnik i nije se mnogo sikirao oko toga što ja malo šmrcam.
Od tog momenta kroz prozor mi u nedogled proleću samo nepregledni blokovi zgrada i nebodera, iznova i nanovo. Betonska šuma od koje ne mogu ni da vidim horizont. Zar je moguće da je ovo ovoliko, pa čak i na ovim perifernim dijelovima grada? Realno gledajući, šta ja znam o gradu, gdje je periferija a gdje nije, samo bacam pretpostavku na osnovu proučavanja mapa. Jedino što sigurno znam sada je da voz stao na svojoj poslednjoj stanici.
Stigao sam u Šangaj.
Stanica za brze vozove Hongqiao je pretrpana svijetinom. Floskula “ima ih k’o Kineza” mi se po ko zna koji put definiše pred očima. Bliži se i dan republike Kine, tek tad će biti haos. Sa dolaznog perona svi jure ka metrou, tako da je tek tu u najmanju ruku – ludilo. Pitam se kako ljudi sa nekim žešćim anksioznostima u masi ovo podnose? Ja sam se u Pekingu i Tianjinu izbaždario na čari kineskog metro haosa, tako da lagano nalazim put i ulazim u svoju žutu liniju broj 2 i vožnja od 10 stanica kreće. Šangajski metro ima najduži sistem šina na svijetu dugačak 743 kilometra. Sa 18 linija i isto toliko boja na mapi metroa na prvu možda izgleda malo konfuzno, ali stvarno je, kao i sve u Kini, pravljen da i najveći retardi, koji su možda čak i daltonisti, mogu da se snađu tako da nema mnogo frke. Postoji i dosta aplikacija koje vam nakon unosa podataka o destinaciji planiraju vožnju u ovim malo konfuznijim metro mrežama, prate vas GPS-om , a rade offline čak i u Kini. Vozovi su baš novi, ispunjeni uglavnom putnicima koji su pristigli sa putovanja. Što sa ove moje stanice, što sa naredne koja je u stvari terminal aerodroma. Neko fura kofer, neko ruksak na leđima, a u ovoj vožnji svima je jedna stvar zajednička – buljenje u telefon. Ja se od onog praškića osjećam neznatno bolje ali i dalje ne baš idealno, a počinje da me malo pecka i grlo. Nakon 30 minuta vožnje dolazim do 10-te stanice na kojoj izlazim – East Nanjing Road. To je stanica istoimene ulice. Opet, to nije bilo kakva ulica. Ako može da se definiše neki približni centar ovolikog grada – to je Nanjing Road. Istočni i Zapadni dio, podijeljeni su Narodnim Trgom u sredini.
Hostel mi je jako blizu, odmah u nekoj ulici koja sječe East Nanjing, te hitam tamo da ostavim rusak. Zgradu u kojoj je hostel zbog nikakvog označavanja malo teže nalazim, ali ona, kao i svaka druga stambena jedinica u Kini koja drži do sebe – ima vratara. Ova čini mi se i više njih, i naravno ne pričaju engleski. Ipak, jedan kineski ni hao pozdrav mi znatno olakšava potragu. Nekako ja njima pokazujem na logo hostela u prizemlju, oni meni pokazuju cifru 7, kao sedmi sprat i na jedan od dva lifta. Razumjeli smo se. Bilo kakva vrsta birokratije u Kini, pa i prijava u hostel je užasno komplikovana i treba se naoružati strpljenjem. Popunjavaš neke papire, odakle si došao, čime si ušao, broj pasoša, ukratko – državna kontrola. Ipak ovdje ide dosta lakše nego u drugim gradovima.
Izašao sam na terasu hostela koja je napravljena kao super čil zona sa gomilom stolova za bleju, lazybag-ova i što je bitno – barom. Tu je naravno mogućnost dopunjavanja toplom vodom u svakom momentu – što ja koristim i mućkam još jednu kesicu praška za ozdravljenje. Najbolje što bih mogao da uradim za sebe bi bilo da iskuliram do kraja dana u hostelu i malo se sastavim da bih sutra bio bolji. Ali, realno – to se neće desiti. Posmatram grad oko sebe dok sunce počinje lagano sa zalaskom, igrajući se sjenkama šangajskih građevina i tako određujući intenzitet boja na ulici. Prilično lijepe zgradurine na sve strane. Buka sirena, huk mase sa ulica koja hoda po sjenkama nebodera. Zvuk grada.
Posmatranje svega ovoga što me čeka da istražim u meni diže nivo adrenalina koji me tjera momentalno na ulicu. Ozdraviću. Hodanje nikad nikome nije naškodilo.
Fokusirajući se na pronalazak zgrade u kojoj je hostel, nisam pošteno ni obratio pažnju na ulicu u kojoj se nalazi. Puna je zanatskih radnjica, mjesta za parkiranje bicikla i motora, štandova sa uličnom klopom. Iznad radnji se na štrikovima suši veš ljudi koji žive u stanovima iznad. Definitivno ne nešto što očekuješ u sporednom skretanju iz jedne od najpoznatijih ulica na svijetu. Jer Nanjing road jeste jedan od najvećih šoping distrikta na svijetu. Napraviću neki krug. Pratim se na mapama, krećem se ka Huangpu rijeci. Bulevari su široki a stil gradnje je prilično eklektičan. Trotoari su često podijeljeni na dva dijela. Prvi je za zvanično kretanje i nezvanično blejanje ljudi na stolicama ispred radnji,koji gledaju svog posla dok nemaju posla. Drugi dio je do kolovoza, odvojen od istog ogradom, za parkiranje bicikla ili motora.Tu su čak i telefonske govornice, koje su vjerujem ovdje teški ukras. Ljudi voze daleko, daleko normalnije nego u ostatku Kine. Čak se i semafor za pješake poštuje.
Sad bi mi jako prijao neki čaj za ponijeti. Riječ čaj mi nije u skromnom kineskom vokabularu, pa je pokazujem na telefonu trgovcima u radnjama. Engleski se ovdje više priča nego u ostatku zemlje, ali i dalje ne dovoljno. Ipak, pored njihove najbolje volje da mi pomognu – nema. Ne mogu naći čaj u Kini, ponekad mislim da se to samo meni može desiti. Nabasaću već negdje. Brzo izbijam do rijeke, i na drugoj strani obale u punoj moći vidim novi simbol Šangaja – Pudong.
Pudong u prevodu znači „istočna obala Huangpua“ i u ovom obliku kakvog ga vidim postoji tek od početka 90-ih. Prije toga tu nije bilo ništa. Praćena ogromnim ekonomskim napretkom Šangaja, pada odluka Kineske vlade da se ovdje stvori nova, posebna ekonomska zona. Tako i nastaje ovaj dio Pudonga – Lujiazui. Finansijsko središte moderne Kine. Tako i izgleda, u to nema sumnje. Svakako najveći simbol ovog mjesta je toranj Orijentalni Biser, neko vrijeme sa svojom visinom od 468 metara, najveća građevina u Kini. Kasnije je nadvišena zgradom kineskog svjetskog trgovinskog centra, koja je otišla na 492 metra, pa onda i Šangajskom kulom od 632 metra. Sve je to u komšiluku. Samo da komšiji crkne krava – rekli bi zlobnici. Al’ na kineski način.
Sa druge strane rijeke, na mjestu gdje se nalazim ja – sušta suprotnost. Šangajski Bund. Dugačko šetalište kraj rijeke sa zgradama sagrađenim u drugoj polovini 19-og i početkom 20-og vijeka, u vrijeme formiranja internacionalnih postojbina. Nakon poraza Kine u prvom Opijumskom ratu sa Britanijom, Šangaj se (za tada nejaku Kinu katastrofalnim) ugovorom otvara za trgovinu sa evropskim trgovcima. Britanci su ga izabrali jer je u tom periodu, 1840-ih već bio najvažnija trgovačka luka istočne Azije. Za Britancima stižu i Francuzi. Britanci zauzimaju Bund, a za njima dolaze Amerikanci i Japanci, te se tako u ovom dijelu grada formiraju internacionalne postojbine, svojevrsne enklave gdje su se trgovci nalazili u pravnom sistemu svoje zemlje, a imali su i politički imunitet. Ubrzo dolaze Nijemci i Holanđani, a grad se početkom 20. vijeka razvija u jednu od većih svjetskih metropola i važi kao centar svakog mogućeg grijeha u tom dijelu svijeta. Veliki gradovi, još ako su pri tom lučki, imaju mnogo poroka. A, ako pri tom imaju gomilu različitih zakona – to ih stavlja prilično van zakona. Avantura, egzotika istoka, kocka, opijum, laka trgovina, još lakša ljubav. Raj za svakakav nesvijet. Pakao za običnog radnog čovjeka. Svi ovi internacionalni uticaji su doveli do toga da sada, hodajući tim dijelom grada osjetim ono što do sad nigdje u Kini nisam – kosmopolitizam. Sve trgovačke (kolonijalne) sile su u tom periodu na Bundu imale svoje predstavništvo, što se eklektičnošću građevina da i primjetiti. To je sada nebitno. Jer je prošlo. Čije god bile prije, kakva im god bila namjena, u ovom momentu se na jarbolima sve i jedne zgrade vijori kineska zastava. Bliži se dan Narodne Republike Kine. Pao je mrak. Šetalište vrvi od ljudi. Stranaca, porodica, usamljenih šetača. Kao što sam i ja. Svi šicaju savršen kadar sa futurističkim prizorom osvjetljenog Pudonga u pozadini. Reflektori špartaju po nebu, grad baca svjetla daleko. Na staklima visokih nebodera se projektuju lokal-patriotske animacije o ljubavi prema Šangaju, na drugima se projektuju simboli NR Kine. Sav taj kaleidoskop boja se reflektuje na mračni Huangupu, i sam prošaran šarenim turističkim brodovima okićenim raznobojnim sijalicama. Vještački vodopadi koji se ulijevaju u rijeku a nalaze se podno čitave dužine šetališta, mjenjaju boju. Prizor bi mogao lako biti upotrebljen za kulisu nekog distopijskog neo-noir filma o budućnosti. Ali ovo je sadašnjost. I distopična je, iako večeras tako ne izgleda.
Šetalište je puno, ali na mene niko ne obraća pažnju. Ljudi u Šangaju su navikli na strance, nema spopadanja na ulici, radoznalih pogleda. Prija mi to. Kontam da nema teorije da se neko u ovolikom gradu ispuca iz drugog kraja da bi eto malo prošvrćkao po Bundu. Ipak, tu i tamo, ako si solo ili u manjoj grupi, priđe obično jedna, rijeđe dve ljepuškaste djevojke i na užasnom engleskom počinju neobavezno konverzaciju „ćao, odakle si, al’ si visok, ‘ajmo na piće“. To su dilovi sa gazdama lokala gdje one imaju zadatak da dovuku laskanju labilne strance i od kupanja na računu imaju procenat. Ne bih ja to sam izvalio da nije pisalo na desku hostela dok sam se prijavljivao. Al’ bi mi bilo sumnjivo! Meni je jedna ostala prilično upečatljiva i nakon što sam joj se zahvalio na ponudi i zavalio na neku klupu da posmatram situaciju oko sebe, dosta puta sam baš nju mogao da primjetim kako šparta gore-dole u potrazi za „žrtvama“. Po izrazu lica u poslednjim viđenjima gdje je skoro pa bila na ivici suza, nije baš išlo. Bilo mi je žao. Al’ jebi ga, poso je takav. Ni ja ga ne volim.
Izbijam sa Bunda i krećem se širokim bulevarom ka Narodnom trgu. Začuđujuće, trotoari su prilično prazni, a na ulici je sušta suprotnost. Neoni su popaljeni i svijetle jarko, čini mi se da mi svaki korak upada u drugu boju. Sa tih širokih bulevara se skreće u gomilu sporednih zamračenih ulica, sa diskretnim osvjetljenjem, gdje ne znam ni sam jel’ pametno zalaziti. U ostatku Kine nije problem, ali Šangaj je drugačiji.
Zanimljivo je da su neke od njih često trgovačke, ali namjenske, što sam još i ranije uočio u Kini. Recimo, u jednoj, sa jedne strane ulice se u svakoj radnji prodaju samo muzički instrumenti. Na drugoj strani je samo bijela tehnika. I bukvalno ništa drugo osim toga. Kako nisam nabasao na neku gdje se prodaje samo čaj? Gladan, sa potrošenom bocom tople vode upadam u prvo pristojnije mjesto za klopu koje uočavam. Na moju sreću, to je korejski restoran. Ono što sam do sad probao iz te kuhinje je odlično.
Pri ulasku u prostor sa prigušenim svjetlima gestovima mi se od strane osoblja momentalno ukazuje maksimalno poštovanje. Restoran je sav u drvenariji, ali čist, moderan. Nema puno ljudi. Dok za astalom razmišljam šta da naručim, konobar već toči čašu tople vode koju dopunjava konstantno kako ja ispijam. Jelovnik ima i engleski dio, ali osoblje ne priča engleski. Ipak, ruke i gestovi lako probijaju tu barijeru. Vrlo brzo nakon narudžbe dobijam punu činiju riže sa vrhunski pripremljenom govedinom, salatom, razbijenim jajetom na oko, sve ukombinovano u nekom super sosu. Malo nabacano, tako se servira. Tu je i gomila nekog povrća kao prilog, al’ Balkanac u meni klopa najviše kiseli kupus. Vitamin C, da ozdravim što prije. Dobio sam i čaj! Ne znam kako se zove, ali trebala mi je ova nutritivna bomba. U Kini se kusur vraća do zadnjeg juana i ne prihvata se nikakav bakšiš. Čuo sam priče od ljudi koje su taksisti jurili da im vrate pola juana kusura koje su ovi ostavljali kad bi plaćali vožnju.
Okrijepljen posmatram plesače u šangajskom Narodnom parku. Pao je mrak, parkove i javne površine svakog kineskog grada tada zauzimaju rekreativci i vježbači. Neko trči, neko se isteže, neko radi tai chi a najviše ih pleše. Oforme se grupe, pusti se muzika sa nekog uređaja koji je vrlo često na nekom motoriću, i može se prisustvovati jako uvježbanim koreografijama koje je milina gledati, s obzirom da su plesači najviše stariji ljudi. Iako sam već gomilu puta nazočovao ovakvim aktivnostima, uvijek se nanovo oduševim. Light show Šangaja koji obasjava podijum Narodnog parka krcatog plesačima je dobra kulisa za prilično bizaran događaj koji se stalno dešava u ovom parku, ali na moju sreću, ipak po danu. Tada roditelji Kineza koji do svojih 30-ih otprilike nisu stupili u brak, na tom mjestu prave bračnu berzu. Iznesu se oglasne ploče sa podacima tipa godine, visina, težina, zanimanje, šta su po kineskom horoskopu, fotografija naravno, pa kako bude. Sve ovo se u raznim formatima lijepi i po drveću, banderama. Ljubi majka… U kineskoj kulturi je jako bitno nastavljanje porodične loze, posebno nakon ovog pravila da mogu da imaju samo jedno dijete, tako da roditelji najviše to rade zbog toga. Opet, veliki broj mladih Kineza zbog intezivnih obaveza između kuće i posla prosto nemaju vremena za bilo kakve društvene aktivnosti. Na žalost, nisam pričao ni sa kim ko se našao na toj oglasnoj tabli pa da čujem mišljenje, ali ne mogu ni zamisliti da im se dopada. Bizarno.
Preko puta – ulica gdje je i počelo moje današnje lutanje Šangajem – East Nanjing Road, ovaj put u svom punom sjaju. Kao što sam ranije rekao, ovo nije obična ulica. Ovo je azijski pandan američkom Times Square-u, evropskim Jelisejskim poljima i čemu sve ne. Radoznalo oko će privući svaka šljašteća neonska reklama na mandarinskom, a dublji džep će privući sve i jedan svjetski mega brend koji ovdje može da se nađe.
One najradoznalije će svojim zvukovima, mirisima i atmosferičnim neonima privući baš one sporedne ulice, u kojima ljudi žive svoje normalne živote upravo tu, do jedne od najfrekventijih ulica na svijetu. U jednoj od takvih ulica je i moj hostel, u koji se već pomalo umoran povlačim. Na korak sam od ozdravljenja, prijala mi je ova hronika šangajske svakodnevice. Proći će i grlo kad se istuširam i odspavam. Jedva čekam sutrašnji dan!
