Klanac je prilično visok, ali širina mu oscilira, negdje ide do petnaestak a negdje do svega par metara u širinu. Konjska kopita koja odjekuju oko mene me podsjećaju na zvuk ritam mašine. Fascinantno izgleda prizor nekoliko beduina koji jure svojom vjekovnom teritorijom. Kako li je tek izgledao prolazak čitavih karavana? Da ne znam šta me čeka na kraju ovog svojevrsnog tunela, ostao bih ovdje i beskrajno uživao u nesvakidašnjoj ljepoti ovog kanjona. Ali ja odavno znam šta me čeka na kraju Al Siqa. Taj prizor se ureže čovjeku u memoriju do kraja života. Ovo tektonsko čudo prirode je savršena uvertira za izgubljeni grad Petru.
Ja zapravo još od djetinjstva znam šta je na kraju ovog tunela. Tad nisam znao ni kako se on zove ni kuda vodi, ni šta je to na kraju, ali je tada bilo fascinantno jednako kao i kad sam stao i svojim se očima zablenuo u to. Kad sam bio klinac, na tadašnjim stranim popularnim muzičkim kanalima se moglo svašta vidjeti. Ja sam upratio spot benda Sisters of Mercy za stvar „Dominion Mother Russia“ u kojem ljuti beduini nezaustaljivo galopiraju kroz Siq na putu ka fascinatnoj građevini uklesanoj visoko u stijenama.
Sisters of Mercy su gotik bend (iako im je u spotu vruće pa nose bijelo) sa ritam mašinom koja je pratila galopiranje konja u spotu, zato je ta uspomena meni uklesana u glavu od malena. Kao i ja, svi ljudi koji ovdje dolaze manje-više znaju šta bi moglo da ih očekuje, ali vjerovatno dobiju i puno više od toga. Volio bih da znam kako se osjećao prvi stranac koji je nakon nekoliko vijekova ušao u ovaj grad, apsolutno ne znajući šta ga čeka.
Johan Ludvig Burkhart je Švajcarac koji je radio za Afričku organizaciju pod okriljem tadašnje britanske krune. Njegov zadatak je bio da lokalizuje prirodna blaga Afrike u dolini rijeke Niger. Ipak, s obzirom da je par prethodnih ekspedicija završeno u krvi, on shvata da kao Evropljanin katolik neće daleko dogurati. Godinu dana na Kembridžu uči arapski, čita Kuran i sprema se da na afričko tlo kroči sa lažnim identitetom bogatog indijskog trgovca – šeika Ibrahima Dina Abdulaha. Ploveći u Siriju, već na Malti čuje glasine o Nijemcu ubijenom dok je tragao za izgubljenim nabatejskim gradom koji se nalazi između Mrtvog i Crvenog mora, u stijenama Wadi Rum pustinje. Nabatejci su bili savez arapskih nomadskih plemena koji su u šestom vijeku p.n.e. naselili područje oko Sinajskog poluostrva i obalu Crvenog mora, te tako uspostavili kontrolu nad važnom trgovačkom rutom ka Arabiji.
Nakon Alepa, Burkhart trnovitim putem kreće ka Kairu preko Wadi Rum pustinje, gdje doznaje da se u blizini nalazi grob Haruna (Arona), brata proroka Muse (Mojsija). S obzirom da je ova navodna lokacija na najvišem vrhu u blizini Petre, što je negdje Johan i sam pretpostavljao, traži od svog vodiča da ga odvede na grob da bi priložio žrtvu proroku te tako osigurao njegov blagoslov za srećan put. Vodič ga 22.08.1812. godine, kroz Al Siq uvodi u Petru i tako Johan Ludvig Burkhart postaje prvi moderni Evropljanin koji je ušao u grad, iako tad u to nije bio u potpusti siguran. Budući da su Nabatejci živjeli prije pojave Islama, on kao navodni iskreni musliman nikako nije mogao da se zadržava na mjestu nevjernika jer bi bio provaljen. Ubrzo nakon klanja koze koju je doveo za žrtvovanje napušta Petru. Prije napuštanja, brzinski skicira sve što je vidio i pri dolasku u Kairo šalje u Englesku, prepuštajući drugim ljudima konačnu odluku da li je Petra pronađena ili ne.
Iako on nije bio siguran gdje se nalazi, ja sam siguran da ga je pri kraju Al Siqa, kad je ugledao Riznicu, obuzeo isti osjećaj koji je obuzeo i mene. Ostao je bez teksta.
Glava je podignuta. Čulo vida je izoštreno do maksimuma. Vrijeme kao da stoji. Nema disanja. A onda se pomjeriš pa sve to ponoviš malo svjesnije iz druge perspektive. Pa opet. A osjećaj je isti kao i onaj kad se prvi put ukazala u Al Siq-u. Neminovno se postavlja jedno pitanje – kako su ovo napravili?! Ovako monumentalna građevina je isklesana pijukom. PIJUKOM! Odozgo ka dole, koristeći udubljenja u stijeni. Jebote! Oronuli detalji na riznici podsjećaju na mitološka bića, egipatske hijeroglife, skulpture boginja. Nabatejci su trgovali sa raznim kulturama Sredozemlja te neke od obilježja i sami usvojili. Noseći stubovi i kamen oko njih su prekriveni rupama od od metaka, i to je drugačije od onog pogleda koji je imao Burkhart. Lovci na blago su shvatili Riznicu u bukvalnom smislu te riječi i pucali u nju očekujući da iz rupa krenu teći zlatnici. Sudeći po broju rupa, nije im trebalo dugo da shvate svoju glupost, pa su i oni vjerovatno nesvjesno odlučili da sačuvaju ovu građevinu. Oni su to radili jer je arapski naziv El Khazneh, što u prevodu znači Faraonova Riznica. Blaga nema, a dugo se nije mogla dokučiti prava funkcija ove građevine. Ulazak unutra nije moguć, a na kraju se ispostavilo da je u pitanju porodična grobnica. Imućna neka porodica!
Zadovoljstvo nastalo viđenim prizorom je sasvim dovoljno da se čovjek vrati kući i ne zaboravi Petru do kraja života. Mnogi tako i urade, ali to je užasna greška. Petra je ogromna, a ovo je samo početak. Ovaj grad je imao 40000 stanovnika u doba kad je današnji svijet počeo brojati novu eru i ne može se obići za jedan dan. Za potpuno uživanje bez presije su vjerovatno malo i dva. Najpametnije iskorišteno vrijeme bi bilo pratiti obilježene staze, čija se mapa može uzeti na ulazu u kompleks. Svaka vodi u drugi dio Petre.
Glavna staza je ona od Riznice do El Deira (prevod-manastir). Dosta stepenica i uspona je čine fizički najzahtjevnijom ali prizori pred očima je čine najispunjenijom. Pećine u kojima su nekad bili nabatejski domovi, pružaju se u nedogled po crvenkastom kamenu. Sve gledaju u veliki amfiteatar isklesan podno njih. Erozija je tu učinila svoje, ali nije ga teško zamisliti popunjenog. Onda se mora zapitati ko je u njemu nastupao? Muzika Beduina koju izvode na rebabima, drvenim žičanim instrumentima čije se žice prave od kozije kože ili konjskog repa, privlači pažnju ka štandovima sa suvenirima koji se nalaze ka ulazu u amfiteatar. Meni stvaraju potencijalnu sliku, lažnu vjerovatno, o nekom davnom nastupu u ovom amfiteatru.
Širi pogled na dolinu Petre je istovremeno i štur i fascinantan. Ulazi u pećine u crvenkastom kamenu i doline krša okolo, dokle god vidik seže. Fascinantno je sa pijeska u dolini, fascinantno je sa neke od mnogobrojnih stijena na koje vode usponi staza. Sa visinskih tačaka se vidi čitava dolina i kanjoni, i tu je sasvim jasno zašto su Nabatejci izabrali Petru kao svoj grad od značaja. Osim sa strane Al Siqa, nije bilo drugog prilaza i praktično je u tom periodu bila neosvojiva. Od amfiteatra se preko dominantnih Kraljevskih grobnica dolazi do nečega što je možda mogao biti centar grada u doba Nabatejaca. Veliki stubovi, ostaci popločane ulice, stilizovana kapija. Čini se da su ovdje ipak Rimljani dali malo završnog dodira. Što se više penjemo, prizori kamene crvenkaste doline Petre sa svim svojim ambisima oduzimaju dah, tačno onoliko koliko bi ga nama stvarno oduzeo jedan pogrešan korak na tim stijenama.
Na vrhu je El Deir, najveća građevina u Petri. Možda ne tako lijep kao Riznica, ali svakako jednako monumentalan. Iako je prevod Manastir, to sigurno nije bio u Nabatejsko doba. Njihovo religiozno stanovište i dan danas nije do kraja dokučeno. Velika je šansa da su bili pagani koji su vjerovali u neke arapske bogove, a još veća da nisu vjerovali ni u šta. Čemu god da je ovo bilo namjenjeno, kad stanete na ulazna vrata visine osam metara, isklesana prije početka mjerenja današnjeg vremena shvatite svu svoju minornost. Meni je to sasvim dovoljna lekcija o vjerovanju.
Na najvišoj tački glavne staze se nalazi vidikovac sa kojeg se pruža pogled na surovi kanjon Petre. Stijene i ambis dokle god se pogled pruža. Strahopoštovanje nadilazi prvobitni osjećaj surovosti koji stvara prizor. Nije ovo ljepota za razglednicu, ovo je ona divlja koja nas izaziva i pred kojom smo nemoćni. Ostaje nam samo da je posmatramo i, paradoksalno, to bi moglo trajati čitavu vječnost a da se ni ne osjeti. Širi pogled obuhvata i El Deir, kolosalan čak i tada. Na vrhu vidikovca je zastava Jordana koja nam nagovještava ko je danas ovde glavni.
Vladari ovih staza su nekad bili Nabatejci, a danas bi trebalo da su pleme Bdouli koji sebe smatraju direktnim nabatejskim potomcima. Ali nisu. Legenda koja se kod Bdoula prenosi sa koljena na koljeno kaže da se par porodica sakrilo po planinama nakon rimske okupacije Petre, gdje su se vratili nakon što Rimljani napustili područje. Bez ikakve vjeroispovjesti, vremenom ljudi u Petri prihvataju Islam i tako dobijaju ime – b’doul je arapska riječ za preobražaj. Tu nastavljaju svoj život u Petri sve do 1985. godine kad Jordanska vlada odlučuje da ih dislocira u novoizgrađeni gradić Um Seihon. Zvaničan razlog je bolja integracija Beduina u jordansko društvo. Slučajnost ili ne ali, Petra je iste godine stavljena na UNESCO-vu listu mjesta svjetske baštine.
Beduini su do tog perioda davali turistima ono što su željeli da vide – autohtoni način života nabatejskih potomaka u Petri. Ipak, masovni turizam se tada još nije nazirao, pa im je primarni izvor prihoda bio uzgoj koza i sadnja pšenice i ječma u dolinama Petre. Njihovo dislociranje u Um Seihon im je smanjilo pristup pašnjacima i zemljištu, a takođe i aktivno učešće u turističkoj ponudi Petre. Nezadovoljstvo je još više raslo zbog rivalstva sa Liyathnasima, drugim nomadskim plemenom koje naseljava današnje područje mjesta Wadi Musa, koje se nalazi neposredno kraj Petre. Tu su svi hoteli, restorani, tu ljudi troše kad dođu da posjete Petru. Prilično je skupo, a sav prihod ide Liyathnasima, dok su Bedouli ostali samo na prodaji čaja, suvenira i turama sa životinjama unutar samog lokaliteta.
To je tako i dan danas.
Majka će igrajući na empatiju poslati mladu kćericu sa čajem da vas okrijepi, a kraj štanda sa suvenirima ljubazna žena će vas pozvati na čaj, početi neki suludi razgovor i niotkud probati prodati nešto. Mladići će vam na strmovitim stepenicama ponuditi vožnju magarcem koja je nekom u tom momentu prijeko potrebna, ali to će uraditi sa nekom nonšalantnom forom na skoro savršenom britanskom naglasku. Dosta njih su bilingualni sa nekim osnovnim pojmovima, to im je potrebno ovdje i jednostavno se na razne načine dovijaju da zarade novac. Primjećujem znatnu razliku između mlađih i starijih muških Beduina. Stariji su tradicinionalni, dok su mladići već dobro pod uticajem Zapada. Sluša se hip-hop sa telefona, nosi se i takva odjeća. Zašto i ne bi? Ipak, ovdje primjećujem zanimljivu pojavu u izgledu koju nisam vidio kod ostalih Beduina u okolini Crvenog mora. Pojedinci ovdje jako drže do izgleda, puštaju kosu na koju vežu crne marame, vrlo izraženo iscrtavaju oči crnim aj-lajnerom (tradicionalna krema za iscrtavanje očiju se zove kohl, svi Beduini to rade zbog zaštite od sunca i pustinjske prašine) te tako više liče na neke Pirate sa Kariba nego Beduine. Prvi su u poziranju i najglasniji sa forama. Napadni su. Posebno prema ženama koje putuju same.
Dešavalo se da turistkinje uplove u vezu pa čak i u brak sa Beduinima iz Petre. Vjerovatno najpoznatiji brak je onaj iz 1978. godine kad je jedna turistkinja sa Novog Zelanda prihvatila poziv da prespava u pećini od izvjesnog Muhameda koji je tu živio. Ona je na taj poziv gledala očima tipičnog putničkog budžeta – besplatno prenoćište i lokalno iskustvo. Vrlo brzo se tu izrodila ljubav koju je opisala u knjizi “Udata za Beduina”, koja nije prevedena na naš jezik. Ovi nalickani beduini danas nemaju mogućnost početi razgovor sa uletom “Oćeš u moju pećinu?” ali mogu uzeti broj telefona i profil na društvenim mrežama, pa pojedinci to itekako koriste. Prvo pokušavaju da zadobiju povjerenje i pažnju, pa ako uspiju nude (crvena) mora i (Wadi Rum) doline, recituju prostu poeziju, laskaju koristeći svoju poziciju ambsadora magičnog Orijenta. Nabacuju se. Ja sam na putovanjima upoznao toliko solo putnica kojima se beskrajno divim zbog odvažnosti i kod kojih ovo ne može proći, pa uglavnom i završi na pokušaju skretanja pažnje koji one ljubazno i iskusno otkače, svjesne šta ovi pokušavaju. Neki Beduini pokušavaju da uđu u vezu iz čiste koristi – prvo, kako bi seksualno iskoristili djevojku a drugo, kako bi nakon njenog povratka kući, pokušali da iznude novac od nje. Ostali bi u kontaktu koji bi oni forsirali, te nakon nekog vremena bi se počeli žaliti na smrt magarca, požar u domu, stvari koje treba finansijski sanirati. I to bi radili u isto vrijeme sa (ne)par djevojaka, a ove bi shvatile prave namjere možda tek nakon što bi odbile poslati novac. Ili nakon petog slanja, ne daj Bože. Ova pojava je poznata kao beznes (kombinacija njemačke riječi beziehung, što bi značilo odnos, te engleski riječi business). Beznes se dešava na svim izrazito turističkim mjestima. Ima ga i mnogo je razvijeniji i u nekim djelovima egipatske obale, tuniške takođe, pretežno na moru i nikako ga ne treba izjednačavati samo sa Petrom ili Bdoulima, gdje su ovakvi mladići ipak manjina. Ovo takođe nikako ne može biti loša preporuka za Petru, ali je realnost o kojoj se ne priča puno i koje treba biti svjestan. Gdje zdrav razum preovladava tu problema nema.
Koliko mi možemo biti zahvalni Švajcarcu Burkhartu što nam je otkrio čari Petre, toliko Bdouli, kad se sve sabere i oduzme, mogu da mu spominju svu familiju po redu. Veliki broj njih će reći da bi voljeli da je ostalo kao i prije i da mogu da žive od svog rada na svojoj vijekovnoj teritoriji. Posmatrajući Petru, mogu da ih razumijem. Na Bliskom Istoku postoje čuda koje su sama po sebi vrijedna cijelog putovanja. Nekad nam ih obećavaju, a nekad se pojave kad ih najmanje očekujemo. Svjesni smo da to neće biti čuda poput čarobne lampe ili letećeg ćilima koji će proletjeti iznad visokih minareta obasjanih punim mjesecom na zvjezdanom nebu. Istina je da ne znamo uvijek koja su, ali ih prepoznamo kad ih ugledamo.
To je Petra.
1 komentar