On ne zna engleski i ne može mi saopštiti kakvo je njega sunce obasjalo ove noći, što je fer, jer ne znam ni ja farsi. Ipak, on se stvarno trudi da mi da do znanja da je presrećan.
Zašto? Nemam pojma, ali od kako je skontao da sam ja ušao u vozilo kao da ga je počela raditi neka adrenalinska inekcija, ili ne daj Bože nešto gore za šta u Iranu vješaju. Taksista može imati dvadeset a može imati i četrdeset, u mraku je teško razaznati. Brzi ritam neke ne baš tradicionalne persijske tehno muzike prati njegove bravure po bulevaru boja reklamnih neona, dok mu desna ruka s vremena na vrijeme potapše moje rame u pauzama mjenjanja brzina. Ja znam da su ovi Iranci strašno gostoljubiv svijet, ali ovo je taksista, a oni su čak i u Iranu namazani svim bojama. Znam i da muškarci ovdje pokazuju privrženost nama sa Balkana na dosta prisan način, pa mogu da shvatim i ovu ruku na ramenu. Dok ne ide niže valjda je dobro?!
U teheranskom metrou sam prisustvovao takvim scenama razmjene nježnosti između dva mladića da sam mislio da će ih bičevati na prvoj stanici. Bez zezanja, ovdje to stvarno rade. Bičuju. Doduše, ne baš na prvoj stanici. Milovanja po licu, ramenima, češkanje po kosi uz blizinu za koju se tamo odakle ja dolazim obično potežu pesnice zarad odbrane muškosti čine ova tapšanja po ramenu mačijim kašljem. Tako je to ovdje – prisan svijet. Mladići su rasli uglavnom u muškom društvu i jednostavno se razvija takav malo prisniji drugarski odnos. Možda je taksista srećan što sam ja stranac pa konta da me zavrne – one silne nule na taksimetru mu, znamo obojica, ne idu u prilog. Ipak, neću potezati novčanik koji je toliko nabrekao od iranskih reala da ga je i teško izvaditi iz džepa, nego ću platiti ovim buntićem uvijek spremnim za plaćanja. Ovdje vožnja ne može biti skupa, a ako me bude htio zbuniti nulama, zbuniću i ja njega nerazumjevanjem valute. Nije da ću ga nešto pretjerano slagati.
Ja mu s vremena na vrijeme pokažem desni palac. To ga je na prvu zbunilo, ali brzo se prešaltao na zapadno razmišljanje. U Iranu je ispružen palac bio ekvivalentan pokazivanju srednjeg prsta u ostatku svijeta, ali vremenom su i oni prihvatili razliku. U jednom trenutku se ispred nas stvorilo vozilo sa plavo-bijelim natpisom Messi na lijevom ćošku zadnje šajbe. Nakon slikanja, sležući ramenima zbunjeno gestikulišem taskisti da mi nije baš najjasnije šta se dešava u vozilu ispred nas, a onda shvatam da to u mom mozgu čini dva vozila u radijusu od deset metara u kojima mi nije skroz najjasnije šta se dešava. Taksistina zbunjena reakcija pokazuje da se u ovom vozilu nalazi dvojica nas kojima nije jasno šta se dešava u vozilu ispred. Ali je, blago njemu, i dalje srećan. A i ja sa njim. Neznanje je ponekad zaista blagoslov.
A šta mene čini srećnim?
Esfahan.
Postoje ta neka mjesta na Bliskom istoku koja su sama od sebe vrijedna čitavog puta. Njihova čar je što ne znamo koja su, ali ih odmah prepoznamo kad ih ugledamo. Spoznaja da je to Esfahan stvara ogromnu sreću koja se uz određene pozitivne okolnosti, ili pak i prihvatanja negativnih kao dijelom Puta samo širi i širi, te ne pušta. To se desilo meni.
Lutanje pustim ulicama boje pjeska u starom gradu stvara osjećaj misterije tek toliko dok oko ne zakači neminovne znake sadašnjosti. Antene i kablovi. Ljudi tu žive. Tišinu narušava buka karakteristična za Esfahan – ona zanatlijska. Zvuk čekića i klina odjekuje na sve strane, ali nimalo napadno i industrijski neprijatno, već umjetnički i sa mirom, kako čini mi se ovdje samo i može.
Tišinu ponekad razbije i zvuk ezana Džame džamije koja još od sedmog vijeka diktira puls ovom starom gradu. Ona se od tad neprekidno dograđuje i tome može da se svedoči obilaskom, a baš na ajvanima koji okružuju njeno dvorište ono isčekivano dekorativno tirkizno plavo bljesne sa svih strana svijeta, intezivno poput nebeskog svoda iznad. Ne može čovjek ostati imun na tu ljepotu – mora biti srećan što je vidi. Osjećaj sreće se mješa sa osjećajem spokoja koji se stvara u bogomoljama širom planete koje vijekovima ljudima pružaju osjećaj mira, a koji se javlja čak i onda kad one posmatraču baš ništa ne znače.
Jugozapadni dio Džame džamije pomalo neočekivano vodi ka velikom esfahanskom bazaru – Geisarije. On nije bučan i intezivan kao onaj teheranski, ali iz svakog laganog načina da se uđe u njega jasno je da on to ni ne može biti. Bakarno posuđe puno nevjerovatnih detalja koji stvore želju da se svakom čovjeku koji je to napravio čestita lično, tanjiri i dekorativni sudovi obojeni onim dugo čekanim persijskim plavim koje je u Esfahanu stalno pred očima, ukrasne kutijice sa nevjerovatnim detaljima i tirkizne đinđuve za kićenje na sve strane stvaraju sreću što takva ljepota može da se vidi. Koliko stvaraju osjećaj sreće, toliko i oduzimaju vrijeme, jer da se sve ovo detaljno prođe potrebni su dani. Naravno, tu su začini, hrana, raznorazni stolnjaci, ukrasne tkanine i ono po čemu je Esfahan najpoznatiji – persijski tepisi.
Esfahance ne vole u ostatku Irana jer ih smatraju škrtima, proračunatima i tradicionalnima, a ja pretpostavljam da je to mišljenje dosta zasnovano baš zbog reputacije njihovih trgovaca i vezano upravo za perzijske tepihe. Vrlo je zabavno ući u neku od tih radnji i posmatrati reakciju prodavaca. Počinje praćenje svakog pokreta mušterije, jer tako analiziraju koju igru zaigrati. Odmah će ponuditi jako skup tepih jer on zna da ti nemaš te pare, ali isto tako zna da bi neki daleko jeftiniji mogao pazariti pa nudi taj jer je “najbolji koji ima”. Ako se više ljudi zainteresuje za nešto, oni će ispričati istoriju tog komada i spomenuti da ga ne bi prodali ni za živu glavu, ali bi opet eto možda dali ponudu osobi iz mase koja je u tom momentu pokazala najmanje interesovanja. Tako se ovi ostali koji su pokazivali interesovanje još više kidaju da pazare to remek djelo. S namazanima treba biti još namazaniji, pa eto tek zabave ako kažeš da si dobio bolju ponudu u drugoj radnji za sličan tepih pa se sad premišljaš koji bi uzeo…a ti putuješ sa ruksakom i možeš u njega staviti eventualno samo magnete.
Po bazaru se može lutati danima, ali neminovan prolazak kraj njegove glavne ulazne kapije otvara pogled ka jednom od najljepših mjesta u Iranu – trgu Nakš-e Džahan. Trg je dugačak, jedan od najvećih na svijetu, a šetnja kroz njega je intezivna za čula, ali smirujuća za tijelo. Zvuk fontana opušta koliko i pogled na ljude koji uživaju u čarima vrta koji se proteže duž čitavog trga, nikad sami, uvijek u društvu, na klupi ili pikniku. Pogled na ejvane safavidskih građevina koje ga okružuju instiktivno izoštrava čulo vida do maksimuma, da se neki detalj ne bi propustio. Ipak, nemoguće ih je sve vidjeti sa neke tačke trga i mora im se prići. Trg na centralnim dijelovima sa sve četiri strane svijeta okružuju ejvani Kraljeve džamije na južnoj strani, Šeik Lotfolah džamije na istočnoj, kraljevske palate Ali Kapu na zapadnoj, dok je na sjevernoj ejvan koji predstavlja ulaz u veliki bazar – Geisarije.
Sve su to građevine iz Safavidske dinastije, koja je u vrijeme kralja Abasa tokom 16. vijeka proglasila Esfahan glavnim gradom Persije. Tad nastaje i ovaj trg, konstruisan da objedini tri ključna segmenta funkcionisanja persijskog društva. U tom periodu Esfahan zbog svoje ljepote dobija nadimak “pola svijeta”, a svedočenje toj ljepoti iz nekog drugog, starog svijeta neminovno stvara veliki osjećaj sreće. Ipak, i ljepota ovog svijeta ima jednu nesavršenost na koju nam ukazuju montažne skele oko grandioznih kupola džamija – ni one nisu otporne na vrijeme.
Ljepota pola svijeta se može doživjeti i u obližnjoj Čehelstoun palati, jednoj od nekoliko kraljevskih stare Persije, ali posebno zadovoljstvo je sjesti u njen vrt i posmatrati spontanost Iranaca. Svi su uvijek u društvu, čini mi se da je individualizam totalna nepoznanica. Ipak, bez ikakvog ustručavanja se počinje konverzacija sa potpunim strancima na ulici, zbijaju se šale niotkuda i to traje toliko da bi čovjek pretpostavio da su stari drugari, iako se vjerovatno prvi put vide. Možda se takav utisak stiče i zbog melodičnosti jezika, prijatnog za uho poput portugalskog ili italijanskog, pa takav izgovor riječi uvijek zvuči srdačno i prisno. Više nego susretljivi su Iranci i kad objeduju. Društvo konstantno probava hranu iz tuđeg tanjira, a nisu rijetke ni situacije da se na pola obroka prosto zamjene za tanjire i tako počnu sa jednim a završe drugi, tuđi obrok. Objed, ako nije baš s nogu je uglavnom druženje.
Jedno od omiljenih mjesta za druženje mladih Esfahanaca je kvart Džolfa. Tamo ima dosta lijepih lokala i modernijih uličica, što je njima dobra prilika za pokazivanje. Impresivni bulevari kontruisani prije svega za potrebe pješaka i biciklista vode do tamo preko jednog od starih mostova preko rijeke Zajanderund, jedne od specifičnijih koje sam ikad vidio. Ili nisam. Jer Zajanderud nekad teče, nekad ne, zavisno od procjene ljudi odgovornih za branu. Ovaj put je nije bilo, što je malo ironično jer to ime u prevodu znači „rijeka koja daje život“.
Prelazeći stari most Hadžu možemo bukvalno čuti da život itekako teče iznad suhog korita Zajaderunda. Taj most je izgrađen na dva nivoa koja služe za prelazak. Zbog nijanse noćnog svjetla koja se nimalo ne razlikuje od one koju su u prošlosti pravili ulični fenjeri kameni lukovi donjeg nivoa izgledaju kao neka vremenska kapija gdje samo po odjeći ljudi donekle mogu odrediti u kojem vremenu se nalazim. Iz lukova odjekuje pjesma Esfahanaca koji se tu skupljaju, igraju i pjevaju. Niko mi nije tačno znao objasniti koji je razlog tih skupljanja, ali svi kažu da traje odvajkada. Da li je uopšte potreban razlog? Posmatrajući sve ovo nema drugog zaključka nego da je i ovo dio ljepote nekog starog svijeta, koja opstaje i u ovom sjebanom današnjem, a kojoj sam ja imao čast da svedočim.
Eto zbog čega sam ja bio srećan.
Vožnja je gotova. Taksista i ja srećni posmatramo neonski natpis hotela u starom dijelu Esfahana u kojem sam odsjeo. Cifra mi se čini korektna, ali vozač odbija da uzme novac. Drži desnu ruku na srcu i mašući glavom ponavlja nešto na persijskom dok ja tupavo držim ovu novčanicu koju imam, svjestan da me može i zajebati sa kusurom jer u tim silnim nulama se lako zbuniti i onom ko zna, a kamoli ko ne zna. U normalnoj situaciji bih se ja njemu zahvalio na besplatnoj vožnji i napustio vozilo, ali on bi tada krenuo trčati za mnom zahtjevajući da platim. To bi bilo jako zabavno, ali bi me dovelo u potencijalno nezgodnu situaciju, jer sam svjestan šta on radi.
On tarofira.
Lažna ljubaznost prisutna svugdje u svijetu u Iranu ima ime – tarof. To je ono kad ponudite nekom nešto a znate da neće prihvatiti, ili još gore molite Boga da ne prihvati, a sve zarad ljubaznosti. Ta lažna ljubaznost je u suštini iskazivanje poštovanja i uvažavanja, ali kroz nepotrebno gubljenje vremena kroz situacije gdje je ishod unaprijed poznat. Taksista ne prihvata pare i tako na svoj način pokazuje poštovanje, a ja to odbijam i tako pokazujem poštovanje njemu. Ishod je poznat – za uslugu mora da se plati. Taksista prihvata novac nakon drugog odbijanja, te obično je neko u tarofiranju iskren tek nakon treće “runde”, iako to nije uvijek pravilo. Meni je u teheranskom metrou jedan stariji gospodin ponudio sjedište i tako me tarofirao, iako je svugdje normalno da on sjedne bez pitanja. Da sam mu se ja kao stranac zahvalio i sjeo možda bi i prećutao, ali nekom Irancu bi spomenuo nanu naninu jer je ishod tu poznat – sjedište je njegovo. Na bazaru je neki lik ljuštio jabuku i čim me ugledao ponudio mi parče. Nakon mog obijanja nije nastavio dalje. Ispred liftova ljudi gube vrijeme nudeći jedni drugima prvenstvo ulaza. I ona opuštenost neznanaca na ulici meni koji ne znam jezik tako izgleda zbog njihovog uzajamnog tarofiranja.
Tarof zna biti zeznut za onoga ko ga ne poznaje, a toliko je dio iranske kulture da ga oni nesvjesno forsiraju i na turistima što može dovesti do jako smiješnih situacija…jer neko je ne poznavajući tarof sigurno izašao iz nekog taksija srećan što nije platio pa na kraju ostao zblaznut ljutitom reakcijom taksiste. Ovaj moj je izgleda bio srećan samo zato što nema često priliku da vozi stranca i bude u njihovom društvu, a Iranci to dosta vole. Posebno sada, u oktobru 2022., kad stranaca u zemlji gotovo i da nema. Ako sam mu toliko učinio, drago mi je, pomislih dok sam se zahvaljivao na vožnji.
Iranci hvala kažu kao Francuzi – mersi!
1 komentar