Clair De Lune

S obzirom da je nedelja, jelte, dan za odmor, svjestan da do Banjaluke vjerovatno neće biti baš prilike za neko udobno spavanje, dajem si u hostelu oduška i ne žurim nigdje sa ustajanjem. Ipak, nakon skromnog hostelskog doručka već sam oko pola 11 bio na ulicama Maraisa.

Tačnije, u prvoj pekari na još jednom mini doručku i u nabavljanju zaliha za ostatak dana. Ulice Maraisa su zatvorene jer se trči neki maraton, pa je na trotoarima puno ljudi koji bodre trkače, a na trasi koja ide kejom Sene su i raznorazni orkestri koji pružaju podršku učesnicima maratona i animiraju navijače. Mogu da hodam kilometrima i kilometrima, ali nikad nisam volio da trčim, pa se divim ekipi koja se svjesno upušta u te akcije. Nikakvo animiranje meni na njihovom mjestu ne bi pomoglo, samo reanimiranje.

Prilazim Notr Damu sa zadnje strane i primjećujem da ljepotu građevine kvari skela postavljena oko jednog tornja, gdje se nešto renovira. Totalnu ljepotu doživljaja kvari gomila, ali gomila ljudi u redu za ulaz, kao i momentalna spoznaja da se nalazim ispred najposjećenije turističke destinacije u Parizu, ujedno i jedne od najpoznatijih katedrala u Evropi u podne, nedjelju dana prije katoličkog Uskrsa, tj. na dan katoličke cvjetne nedjelje. Svjestan da nema teorije da brzo uđem unutra, pratim malo obred na trgu ispred katedrale koji se pretpostavljam nastavlja unutra na misi, te hvatam pravac druge crkve na ostrvu Site, Sainte-Chapelle.

Ona je izgrađena poslije Notr Dama, u 13. vijeku, te je u tom periodu je bila rezidencija Francuskog kralja a posebno kao kraljevski relikvijar, gdje su trebale biti izložene sve skupljane relikvije, one prebačene iz tadašnjeg Carigrada, kao i navodna Isusova kruna od bodljikavog trnja koju su mu Rimljani stavili na glavu prije raspeća. Ipak, kruna je na kraju završila u Notr Damu. Ono zbog čega je meni ova dvospratna kapela bila zanimljiva je čitav drugi sprat na kojem dominiraju vitraži, duž čitave kapele. Tehnika vitraža i jeste nastala u tom periodu i to baš tokom izgradnje gotskih katedrala, koje su imale previše velike otvore za ostakljivanje jednim staklom, pa se počelo spajati više stakala u jednu cjelinu. Ovdje ima 15 velikih prozora visokih 15 metara, koji pričaju priču o Bibliji i relikvijama koje su se tu čuvale od Adama i Eve pa zaključno sa Hristovim vaskrsnućem. Priča se čita od dole ka gore, od lijeve strane ka desnoj. Između prozora su statue 12 apostola. Majstorstvo izvođenja ovog djela te kapele zaista ostavlja bez daha i mora da se poštuje šta god mislili o oslikanim motivima.

Dalje nastavljam lutajući pariškim ulicama do svoje naredne destinacije, Montrmantru. Ulice su iznenađujuće čiste a ja se krećem nekim sporednim, gdje nema toliko puno turista, a gomila detalja po zidovima i lokalima mi zaokuplja pažnju. Juče sam razvio neku teoriju da razaznajem parižanke među gomilom turista, a to je da su kul i kreću se stameno i solo kroz grad. I danas mi ta teorija ima sve više smisla. Ipak, nisam se posvećivao ozbiljnijoj analizi. Nalećem i na Porte Saint-Denis, jednu od bivših kapija grada, građenih za odbranu desne strane grada. I ona je, kao i Trijumfalna kapija, građena kao slavoluk ali u kasnijoj rekonstrukciji, originalno, nije takva napravljena. Nastavljam dalje i u daljini vidim Sakr Kur, baziliku koja dominira na vrhu Montmantra. To je u suštini brdo, najveće uzvišenje Pariza, na nekih 130 metara nadmorske visine, odakle se sjajno vidi čitav grad.

Jako dobro je sačuvan stari izgled grada, tako da s obzirom na svoju istoriju, te ulice zaista mogu svačemu da posvjedoče. Pariška komuna je krenula iz Montmantra, a krajem 19-og vijeka pa do početka prvog svjetskog rata, mnogi veliki umjetnici su tu živjeli ili imali svoj studio, tako da Montmantr biva centrom umjetničkog i boemskog života grada. Tu je 1881. godine otvoren i kabare La Chat Noir, iliti Crni Mačak, preteča današnjih noćnih klubova. I zaista, taj vajb dominira ovim ulicama i danas, tako da se ovdje može opušteno provesti čitav dan šetkajući i cugajući s nogu. Mini trgovi su puni umjetnika i slikara, koji slikaju za svoju dušu ili vas ljubazno zamole da urade neki vaš brzinski portret, ili karikaturu. Ljubazno se i zahvale kada odbijete, gospodski. U čitavoj toj eksploziji manira čujem i naš jezik, na čvrstom beogradskom naglasku galamu „Ajde iza da rešimo!”, i vidim dva starija lika kako se naguravaju i svađaju na našem, dok ih neki francuz razdvaja. Zemare reprezent!  Neko je nekome upao na teren, a opet se potvrđuje da stvari nisu onakve kakve na prvu izgledaju. Čuje se i jauk za fotoaparatom negdje u masi, naravno, ovakvi trgići puni ljudi su mjesta puna vrhunskih džeparoša. Žao mi je žrtve, ponio ju je vajb, lako se to desi kad te zanese milina, a mene lutanje vodi dalje do Dalijevog muzeja. Tu se uglavnom nalaze skulpture i gravure, a ove prve predstavljaju trodimenzionalne prikaze njegovih najpoznatijih slika, koje se ovdje kao originali ipak ne mogu vidjeti.

Bazilika Sakr Kur

Ono što je mene ipak najviše oduševilo je malo ispod muzeja, a to je restoran Au Claire De La Lune. Dobio je ime po jednoj od, po mom mišljenju, najljepših kompozicija ikada stvorenih, a autor je Claude Debussy. Pariz iz udžbenika! Sa lijepim koricama, naravno. Kvalitet klope ne prati ljepotu enterijera, ali ne mari, i dalje sam oduševljen. Oduševila me ta stvar još kad sam je kao baš klinac čuo kao integrisanu u Windows 2000 i trebalo je dugo da ponovo nabasam na nju jer, tad nije bilo Šazama, Jutjuba i tako toga.

Nastavljam dalje šetnju po Montmantru, nizbrdo, te ulećem u svojevrsni red-light district pun erotskih šopova, bordelića, bezobraznih noćnih klubova, trešerskih hotela sa jasnom svrhom – i zaštitni znak čitavog kraja – Moulin Rouge, noćni kabare klub koji datira još s kraja 19-og vijeka. Danas prepapreno skupo mjesto za posjetu, pa ga zato dugo posmatram za uspomenu i dugo sjećanje. Razmišljam kako li ovo sve izgleda po noći? Bolje pitanje: šta se sve ovdje dešava noću? Odgovori su mi se ponudili par puta tokom dana. Noć ili dan, u gradovima poput Pariza je svejedno…Sunce je blizu zalaska, imam još par sati do polaska busa za Brisel, te odlučujem da se spustim i bacim laganu šetnju kejevima Sene i iskuliram se  relativno blizu autobuske stanice. Vjerujem da su ovi kejevi bili svedoci mnogih sretnih i nesretnih sudbina o kojima su gospoda poput Prevera mogla pisati, ali ona koja meni pada na pamet je suludo najnesretnija. Paradoksalno, priča je o poljupcu – ali ne baš francuskom. Krajem 19-og vijeka je iz Sene izvučeno tijelo djevojke, kojoj se nije znao identitet. Patolog je, očaran njenom ljepotom, dao da se izradi voštana maska njenog lica, što je tad bilo potpuno normalno. On ju je pokazivao društvu a navodno je i čovjek koji je izlio masku stavio na izlog svoje radionice, te se priča o toj ljepoti širi, sve više maski se prodaje i ona počinje biti i morbidni detalj svakodnevnice pariškog boemskog društva. Shodno tome, plijeni pažnju umjetnika, pisale su se pjesme, spominjala se u romanima, novelama, na francuskom, ruskom, njemačkom, češkom, engleskom. Početkom 60-ih godina prošlog vijeka se počela proizvoditi lutka za vježbanje pružanja prve pomoći sa njenim likom, te se iz tog razloga lice te nepoznate djevojke naziva najljubljenijim na svijetu. Udavila se i postala muza. Sjebano! Sa šetnje kejevima svoj boravak u Parizu, prije hvatanja pravca za stanicu Bercy, završavam u Latinskoj četvrti, šetkajući još malo vijugavim ulicama gdje me zaustavlja neki bračni par sa pitanjem kako do Jelisejskih polja. Biće da sam hodao kul i stameno?

Put do Brisela nije ni približno ugodan kao onaj do Pariza. Sjedišta su strašno uska, nemam gdje sa nogama, ne mogu da spavam skučen, tako da dočekujem sve stanice vilen i budan. Aerodrom Šarl De Gol, Amiens, Arras, Lille, Ghent.. i konačno neugledna Briselska bandera, oko 5 ujutro. Na ulicama grada probija hladnoća i nema nikog, dok ja pičim od sjeverne stanice ka južnoj, odakle mi kreće shuttle za aerodrom Charloa. Uskoro izlazi sunce i to bi bio idealan period da oslušnem jutarnji ritam grada. Imam vremena, ponedeljak je, počinje sedmica, ljudi idu na posao, grad se budi. Ali, ne mogu, preumoran sam i zakucavam čim sam ušao u shuttle. Spavanje na aerodromu mi prekidaju Ajaxovi navijači koji putuju u Torino na utakmicu sa Juventusom. Ganjaju letove za Torino, Bergamo, sve što ima, igraju četvrtfinale Lige šampiona! Klasika navijački folklor, pojačan ležernošću njihovog amsterdaskog bitstvovanja, znači ozbiljno bahaćenje. Najgore je što im zavidim na svakom momentu njihovog iskustva, pa se i sam tu prepaljujem i razbuđujem u nadi da će proći Juve. I prošli su! Kolege numizmatičari imaju malih problema sa stizanjem na let ali i to prolazi glatko i polećemo za BL. Let protiče rutinski, kao i moje prvo istorijsko sletanje na BL aerodrom. Da atmosfera bude još svečanija, pobrinuli suj se moji roditelji koji su me dočekali, a ja sam zakucao od umora čim sam stigao kući i nešto prezalogajio. U tih mojih 12 sati spavanja, recimo od 18:00-6:00 sledećeg jutra i ustajanja na posao, u Parizu se dešava nešto jako značajno, na svjetskom nivou prelomna i udarna vijest; za građane tog grada nešto potresno i nevjerovatno. Meni drugari koji su znali da sam na putu pišu gomilu poruka, a ja spavam, nemam pojma. Ustajem ujutro na posao i vidim tu gomilu poruka, od kojih je većina u fazonu “Šta to uradi?!”. Šta sam uradio, jebote?

I onda mi biva sve jasno – gorio je Notr Dam.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

error: