Kažu da se Ararat po vedrom vremenu vidi iz svakog dijela Jermenije. Ja sam tri tmurna dana čekao da me sunce ugrije – i napokon dočekao. Sa najviše tačke Jerevana posmatram milionski grad koji ponizno stoji ispod svete planine. Moćnog Ararata!

Prvi je dan proljeća. Teški, mukli oblaci su se danas prorijedili, te dali šansu suncu da podsjeti stanovnike Tbilisija čemu mogu da se raduju u narednom periodu. Sivilo dobija boju i ovo tad postaje skroz drugi grad. Bitan je to uvid koji podsjeća koliko je važno uvijek se imati nečemu radovati u budućnosti.

Zvuk života je nestao. Zamijenjen je zloslutnom bukom motora. Ima ih dosta, boje su pustinje, i na svakom sjede po dva golobrada mladića. Prvi drži pravac. Drugi drži pušku. Uniformisani su u boje svojih rasklimanih mašina, s kojima izvode prijeteći slalomski ples duž pješačke zone Širaza. Iako izgledaju kao neka drumska banda, oni to nisu. Bar ne zvanično. 

U srcu Irana, na mjestu gdje se spajaju pustinje Lut i Kavir postoje dvije kule koje se kao vulkanski krateri izdižu iz nepreglednog pustinjskog horizonta. To su Kule tišine. Stojim na jednoj od njih i umirem od vrućine dok huk vrelog pustinjskog vjetra remeti odjek pogrebne tišine ovog mjesta.

Mašinica sreće na točkovima se ove prohladne oktobarske noći kreće ulicama iranskog grada Esfahana. To je jedan razdrmani taksi sa dva putnika, presrećnim vozačem i ne toliko presrećnom, ali ipak srećnom mojom malenkošću.

Žene u zadnje vagone. Muškarci u prednje. To su pravila teheranskog metroa. Ja sam ušao u središnji vagon. Ljudi u njemu ne poštuju pravila.