Ravnodnevnica podno Kavkaza

Prvi je dan proljeća. Teški, mukli oblaci su se danas prorijedili, te dali šansu suncu da podsjeti stanovnike Tbilisija čemu mogu da se raduju u narednom periodu. Sivilo dobija boju…
Read more
figure

I'm Alex, nice to meet you!

Hi, I'm Alex!
Welcome to my blog

Over the past eleven years, I’ve helped millions of people answer those questions and travel more for less with time tested and proven tips and advice. By using this website, you can spend less time searching the Internet and being overwhelmed with information and more time doing the one thing you want to do: travel more.

Latest Posts

Ravnodnevnica podno Kavkaza

Prvi je dan proljeća. Teški, mukli oblaci su se danas prorijedili, te dali šansu suncu da podsjeti stanovnike Tbilisija čemu mogu da se raduju u narednom periodu. Sivilo dobija boju i ovo tad postaje skroz drugi grad. Bitan je to uvid koji podsjeća koliko je važno uvijek se imati nečemu radovati u budućnosti.

Na grobu Hafizovom

Zvuk života je nestao. Zamijenjen je zloslutnom bukom motora. Ima ih dosta, boje su pustinje, i na svakom sjede po dva golobrada mladića. Prvi drži pravac. Drugi drži pušku. Uniformisani su u boje svojih rasklimanih mašina, s kojima izvode prijeteći slalomski ples duž pješačke zone Širaza. Iako izgledaju kao neka drumska banda, oni to nisu. Bar ne zvanično. 

Pustinjske priče

U srcu Irana, na mjestu gdje se spajaju pustinje Lut i Kavir postoje dvije kule koje se kao vulkanski krateri izdižu iz nepreglednog pustinjskog horizonta. To su Kule tišine. Stojim na jednoj od njih i umirem od vrućine dok huk vrelog pustinjskog vjetra remeti odjek pogrebne tišine ovog mjesta.

Izlet u stari svijet

Mašinica sreće na točkovima se ove prohladne oktobarske noći kreće ulicama iranskog grada Esfahana. To je jedan razdrmani taksi sa dva putnika, presrećnim vozačem i ne toliko presrećnom, ali ipak srećnom mojom malenkošću.

Teheranska hronika

Žene u zadnje vagone. Muškarci u prednje. To su pravila teheranskog metroa. Ja sam ušao u središnji vagon. Ljudi u njemu ne poštuju pravila.

Aleksandrija

U vazduhu se osjeća miris mora. Rezidentalne zgrade i vile koje okružuju trg na kojem se nalazim zbunjuju čovjeka, i da ne zna gdje se stvarno nalazi ni sam ne bi bio siguran da li stoji na pragu nekog bazara u južnim djelovima Arabije ili je u nekom mediteranskom gradu Evrope. Ovdje se spajaju sve Aleksandrije. Egipatska, prljava i haotična, i ona mediteranska, pomalo mondenska, ali nikako kosmopolitska.
error: