Uncategorized

Prvi je dan proljeća. Teški, mukli oblaci su se danas prorijedili, te dali šansu suncu da podsjeti stanovnike Tbilisija čemu mogu da se raduju u narednom periodu. Sivilo dobija boju i ovo tad postaje skroz drugi grad. Bitan je to uvid koji podsjeća koliko je važno uvijek se imati nečemu radovati u budućnosti.

Zvuk života je nestao. Zamijenjen je zloslutnom bukom motora. Ima ih dosta, boje su pustinje, i na svakom sjede po dva golobrada mladića. Prvi drži pravac. Drugi drži pušku. Uniformisani su u boje svojih rasklimanih mašina, s kojima izvode prijeteći slalomski ples duž pješačke zone Širaza. Iako izgledaju kao neka drumska banda, oni to nisu. Bar ne zvanično. 

U srcu Irana, na mjestu gdje se spajaju pustinje Lut i Kavir postoje dvije kule koje se kao vulkanski krateri izdižu iz nepreglednog pustinjskog horizonta. To su Kule tišine. Stojim na jednoj od njih i umirem od vrućine dok huk vrelog pustinjskog vjetra remeti odjek pogrebne tišine ovog mjesta.

Mašinica sreće na točkovima se ove prohladne oktobarske noći kreće ulicama iranskog grada Esfahana. To je jedan razdrmani taksi sa dva putnika, presrećnim vozačem i ne toliko presrećnom, ali ipak srećnom mojom malenkošću.

Žene u zadnje vagone. Muškarci u prednje. To su pravila teheranskog metroa. Ja sam ušao u središnji vagon. Ljudi u njemu ne poštuju pravila.

U vazduhu se osjeća miris mora. Rezidentalne zgrade i vile koje okružuju trg na kojem se nalazim zbunjuju čovjeka, i da ne zna gdje se stvarno nalazi ni sam ne bi bio siguran da li stoji na pragu nekog bazara u južnim djelovima Arabije ili je u nekom mediteranskom gradu Evrope. Ovdje se spajaju sve Aleksandrije. Egipatska, prljava i haotična, i ona mediteranska, pomalo mondenska, ali nikako kosmopolitska.

Subota je ujutro i ulice Kaira su neobično puste. To je toliko čudno da stvara osjećaj da nešto nije u redu. Sunce se malo nazire iza tamnih oblaka a na horizontu, u pravcu Gize, vjetar diže pijesak Sahare visoko i rasipa ga po čitavom gradu. Uvijek. I stalno.

“Da sam bar Muhamed kao svi ostali bilo bi mi puno lakše. Nemaš pojma koliko je teško zvati se ovako i živjeti u ovoj zemlji”, rekao je. Vjerovao sam mu. Teško je biti drugačiji u Egiptu.

Nikad nisam bio okružen ovakvim prizorom. Razne nijanse crvene, oker i narandžaste boje se prelivaju pred očima u konstantnoj igri sunčeve svjetlosti sa stijenama kanjona koji me okružuje. Oblici i teksture su drugačije u svakom treptaju oka, od potpuno glatke do potpuno zastrašujuće.

“Prava srž života osobe je strast za avanturom. Radost življenja dolazi od susreta sa novim iskustvima, i stoga nema veće radosti od toga da se stalno mjenja horizont, da bi se svaki dan našli pod novim i drugačijim suncem” – reče neko nekad.