“Prava srž života osobe je strast za avanturom. Radost življenja dolazi od susreta sa novim iskustvima, i stoga nema veće radosti od toga da se stalno mjenja horizont, da bi se svaki dan našli pod novim i drugačijim suncem” – reče neko nekad.

Pojavljuje se niotkud. Bojažljivo. Koraci su mu kratki, oprema se čini teška. Montira stativ. Na njega telefon. Veliki foto-aparat je spustio pored stativa. Ovakva scenografija Amana koju mu je sunce priredilo se ne propušta.

Nikad nisam bio bliže suncu. A stajao na zemlji. Ipak, ne vidim ga. Ne osjećam onaj djelić njegove moći na svojoj koži, taj jedan zrak koji treba da dopre do mene i pokrene impuls spokoja što se širi po svim porama tijela. Impuls potpunog prisustva u trenutku. Sivi oblaci iznad Anda su krivci za to.

Sedam je ujutro. Tišina je skoro pa mrtvačka. Zraci sunca napadaju smeđu zavjesu koja se navlači preko ulazne strane mog kreveta na sprat, iluzujući meni krmeljavom misteriozni smeđi portal sa slabašnim svjetlom na kraju. Da ne osjećam ribanje grla, ovo bi bilo prilično zabrinjavajuće iskustvo. Sreća u nesreći.

Oči su mi zatvorene. Sjedim opušten na sjedalu koje mi je s brojem vagona označeno na karti. Spavam, al' ne spavam. Malaksao, al' nisam. U glavi je tišina, iako ide smirujuća muzika sa slušalica. U stanju sam u kojem je mozak definitivno pogasio dosta sistema, ali ja sam i dalje svjestan svega što se oko mene dešava. Otvaram oči i na pokazatelju brzine vidim da tutnjim brzinom od 307 km/h.

Nijanse plave pred očima me čine jako mirnim. Modru boju mora prošaranu rasplesanim valovima, od plavog neba iscrtanog gordim oblacima odvaja ravna linija nepreglednog horizonta. Tako blizu a tako daleko. Taj prizor prija svim mojim čulima i pokušavam ga upiti cijelim svojim bićem.

Uljudni razgovor između Kanađanina kojeg sam zamolio da uslika fotografiju i mene se prekida tako što mi užurbano vraća telefon i juri ka svom djetetu koje se dobro približilo klizavim ivicama stijena podno ratnog utvrđenja Tigne, u malteškom gradu Sliemi.

Praskozorje u Sao Paulu je vjerovatno jedini momenat u vremenu kad je ovaj megalopolis donekle uspavan. Ne spava, to je sigurno. Pet je časova ujutro, a samo poneki onemoćali prolaznik kroz Rua Augustu odaje poroke milionskog grada kojima sam ovdje svjedočio do prije par sati.

Sve manje jedem kinesku hranu. Ne mogu reći da sam preoduševljen istom, prezačinjena je i preljuta za moj ukus. Osim instant nudli. Nisam baš stručnjak ni sa štapićima, ide mi dobro sa drvenim al često posluže neke metalne s kojih nevještim prstima konstantno klizi hrana, a pribora za jelo nema pa dobiješ rukavice da jedeš rukama. Vjerujte mi.  

Nalazim se na željezničkoj stanici za spore vozove u Langfangu, u kineskoj provinciji Hebei. Kupio sam jeftine made in China slušalice te prvi put, nakon 10-ak dana, napokon u relativnom miru pustio muziku sa svog telefona dok sjedim na stanici i čekam spori voz za Qinhuangdao.