Zemlja podno Ararata

Istini za volju, vodeći se onom ako neće brijeg Muhamedu, ja sam taj treći dan izgubio strpljenje i krenuo sam ka toj planini. Ipak sam zbog nje i došao u Jermeniju. Oronuli blokovi, nepregledni vinogradi, gasovodi, procvjetali behari i trošne Lade su prizori oko drumova koji vode od Jerevana ka jermensko-turskoj granici. Proljeće je stiglo. Priroda se budi, Jermenija i dalje spava. Slike koje podsjećaju na kuću, a koje brzo padaju u zaborav, jer veliki Ararat cijelo vrijeme dominira horizontom. Zauzeo ga je čitavog, prijeti nebesima da otme i njihov dio uz pomoć malog Ararata pored sebe. Oči ne mogu da vide ništa drugo sve dok se u jednom trenutku na stijenovitom brežuljku ne pojavi kupola manastira Hor Virap. Na stotinjak metara od granice sa Turskom, ovo je mjesto gdje se najbliže sa jermenske strane može prići Araratu. Granica je zatvorena godinama i kopneni prelaz nije moguć.

• 

• 

Crvenkasti kameni manastir je omeđen zidinama. Buka je veća nego što bi trebala biti. Pognute glave galamdžija su zabijene u ekrane telefona. Guraju se oko jedne rupe na podu manastira kojoj je skoro pa i nemoguće prići. To je spuštanje u pravi Hor Virap, što bi se sa jermenskog moglo prevesti kao duboka tamnica. Tu je paganski jermenski kralj Tiridat zatočio Grgura prosvetitelja zbog širenja hrišćanskog učenja. Tiridat nedugo nakon toga počinje da gubi razum, a njegova sestra u snu dobija poruku od anđela koji joj govori da samo zatvorenik iz Hor Virapa može da izliječi njenog brata. Grgur je oslobođen tek nakon 13 godina, a Tiridat nakon izliječenja 301. godine proglašava hrišćanstvo za glavnu religiju u Jermeniji, koja tako u četvrtom vijeku postaje prva hrišćanska nacija u istoriji čovječanstva. Hor Virap je značajno mjesto stvaranja jermenskog identiteta, te shodno tome ga pohodi veliki broj hodočasnika. Bio je i papa Franjo. Ja nisam iz tog miljea, pa se iz manastirske gužve brzo prebacujem na obližnje stjenovito brdašce sa kojeg se viori jermenska zastava, podno najvećeg simbola Jermenije. 

Podno Ararata!

On je prikazan na grbu Jermenije, njega umjetnici crtaju na svim gravurama, o njemu se pjevaju ponosne pjesme, za njega se vežu najbitnije legende. 

Od njega je sve postalo.

U jermenskom jeziku prva dva slova ar u nekoj riječi imaju ogromno značenje. Riječ ararich znači tvorac, pa većina riječi koje imaju sveto značenje ili su povezane sa stvaranjem počinju sa slovima ar. Prema jermenskoj mitologiji, Ararat je bio dom drevnih bogova, a u hrišćanskoj Jermeniji postoji izreka Ararichn ararel e aratitsin Araratum. Bog je stvorio čovjeka u zemlji Ararata. U Biblijskom narativu Ararat je mjesto gdje je završila Nojeva barka nakon velikog potopa, te neki jermenski istoričari imaju teoriju da se Noj prvo naselio tu prije preseljenja u Babilon. Tamo se Haik, otac jermenske nacije, potomak Nojevog sina Jafeta sukobio sa Belom, te se vratio u područje planine Ararat gdje je uspostavio korijene jermenske nacije. Neki idu toliko daleko tvrdeći da je upravo Jermenija kolijevka svih civilizacija i da je sav ljudski razvoj počeo odavde. 

Podno Ararata!

A on stoji. Moćan! Prividno nedostižan. Oreol oko njega ne svijetli. On pršti, sijeva, baca energiju daleko. Ona ispunjava biće posmatrača sa okom koje zna da posmatra na način koji se ne može objasniti. Pruža mu uvjerenje da može sam da pomjeri sve planine, puni ga ogromnim samopouzdanjem, dok ga u isto vrijeme tjera da ponizno povjeruje i u nešto veće od sebe. Tjera ga da povjeruje u sve te legende koje se vežu za njega – mitski Ararat. 

Tišinu moje fascinacije prekida zvuk jata bijelih golubova uzgojenih u manastiru koji odlijeću ka mitskoj planini.

Sveti duh?!

Pri povratku u Jerevan me dočekala divna sunčana nedjelja. I svi su tu. Lijepi, prelijepi. Jedna gospođa koja živi u Nju Jorku mi je jednom prilikom rekla, čuvši odakle dolazim, da smo mi svi Balkanci lijepi, prelijepi. Ona je glasala za Trampa samo zbog Melanije, jer je fešn, i istraživajući podrobnije njeno porijeklo došla do tog zaključka. I realno, ne griješi žena. Ipak, ljudi su na svoj način lijepi na svim meridijanima. To i jeste čar ovog današnjeg svijeta. Lijep je jer je šaren. 

Meni su danas u Jerevanu svi lijepi. Da li je to zbog toga što je napokon granulo sunce, ili što je nedjelja, pa se svi lijepo obukli za šetnju po gradu, ili što mi je osunčana duša puna nakon susreta sa Araratom, sa kojeg sam možda i ja potekao, ali danas se osjećam kao onomad kad je popustila korona, pa počela dešavanja, i kad su mi bili lijepi i oni koji to realno nisu. Činjenica je da su Jermenke zaista lijepe žene. To se ne bi moglo baš reći i za Jermene, koji su svi kao oni graničari u mom prvom susretu sa ovom zemljom. Niska nabijena građa, tamna put. Pogledi oštri koliko i crte lica ostavljaju hladan prvi utisak, ali nije tako. Jermeni su susretljivi domaćini. Nije to onaj nivo gdje se slatkorječivo i uz najljepše manire teatralno nasađuju na glavu da ugoste stranca kao njihove komšije Iranci, ali ne bi im ni priličilo da bude tako, jer nije ni takav mentalitet naroda. Jermenska gostoprimljivost je stalno prisutna kroz pogled, a djelima tačno onoliko koliko je potrebno da se gost osjeća dobro. 

Veliki broj mladića u Jermeniji, a i neki stariji koji se tako osjećaju, nose vrlo specifične frizure. To je popularna jermenka, koja inače izgleda kao perika koju je nosio Šaban Šaulić, te prelazi u stilizovanu varijantu a la Brus Li, kao ovo nedjeljno poslijepodne kad su se sredili za grada. Jermenke u svakom obliku su po čitavom Jerevanu. Oni koji nisu takvi, sa plavim i zelenim očima, svjetlijom puti i kosom su uglavnom Rusi, kojih je Jerevan prepun. Neki su turisti, a neki su došli da žive ovdje nakon početka rata u Ukrajini. Prvi su u velikom broju slučajeva bahati i bezobrazni do te mjere koja daje čovjeku do znanja zašto ta zemlja nikada neće pasti, dok su se ovi drugi već lagano prilagodili domaćinu, zadržavši dozu svoje blage rezervisanosti. Jerevan je vikendima pun i veselih Iranaca, koji iskoriste priliku da se malo provesele preko granice, gdje može da radi sve što je kod njih zabranjeno.

I za mene ovdje pretpostavljaju da sam Rus, u to nema sumnje. Radnice u lokalnoj prodavnici su se prilično iznenadile mojom ljubaznošću prvi put kad sam bio tamo, što je rezultovalo puno većom susretljivošću u narednim danima. Jermeni kažu hvala kao i Iranci, koji to kažu kao Francuzi. Mersi. 

• 

• 

Kao što su radnice lokalne prodavnice počele da prepoznaju mene, tako sam i ja lagano počeo da prepoznajem neke dijelove Jerevana posmatrajući ih podno spomenika majci Jermeniji, najviše tačke u gradu. Odatle, dok se grad prostire ispod mene, ponovo u sjećanju prolazim njegovim uskim sokacima i širokim sovjetskim bulevarima onako kako ja najviše volim – hodajući, širom otvorenih uma i očiju.

Prepoznajem uzvišenje na kojem se nalazi spomen kompleks posvećen žrtvama genocida nad Jermenima. Veliki zločin, kako ga zovu Jermeni je bio sistematsko čišćenje, protjerivanje i masovna ubistva jermenskog naroda na prostoru Otomanskog carstva 1915. godine, u kojem je po nekim procjenama ubijeno skoro milion i po ljudi. Sama pomisao na sve to ledi krv u žilama, kao što radi i zaglušujuća tišina koja odjekuje pri posjeti samom muzeju, prisutna i u Jasenovcu, Aušvicu ili Hirošimi.  Centralnim dijelom kompleksa dominira spomenik sačinjen od kružnih stubova koji se izdižu ka nebu. Izgledaju kao ruke koje se mole, ili možda optužuju, a u čijem centru gori vječna vatra u čast svih žrtava genocida. 

Prisjećam se brdovitog i nimalo simpatičnog puta od kompleksa do autobuske stanice u Jerevanu, sa kojeg se odlično vidi da i tamo gradnja divlja na sve strane. Divlja se i u vožnji, pošto Jermeni ne obraćaju previše pažnju na saobraćajna pravila.

• 

• 

• 

• 

Autobuska stanica u Jerevanu je definitivno jedna od najgrđih koje sam vidio u životu. Izgrađena je tako da podsjeća na ogroman šator, ali njena funkconalnost pri ulasku unutra je manja od funkconalnosti šatora nekog današnjeg osrednje opremljenog kampera. Nema šaltera, ne radi ništa, nema nikoga. A i prilično je hladno. Sve informacije su u privatnim agencijama koje se nalaze u kancelarijama unutar stanice. Tu bi putnika namjernika, nakon što ga sa vrata po nosu raspali miris jeftinog osvježivača, mogao dočekati ljubazni službenik sa popularnom jermenkom, koji u tom momentu sa kolegom, koji je obično vozač naredne ture, raspoređuje cigare, cugu, i ostalu robu koja bi se u narednoj turi mogla prošvercati preko granice, a da se ne primjeti previše. Potom, maksimalno nonšalantno, kao da se viđeni prizor nikad nije desio, otkine iz teftera kartu za jedan od termina naznačenih na tabli iznad njegove glave, naškraba nešto olovkom po njoj, te izađe sa putnikom da mu pokaže odakle tačno mu kreće maršutka. To nije funckionalnost na koju je zapadni um navikao, ali jeste prostora koji ovdje počinje da se itekako osjeća. 

Funkcionalnost bliskog istoka. 

Oko stanice je jako malo autobusa. Većinom kruže maršutke, tipičan način prevoza u ovom dijelu svijeta. Jedan autobus sa svojim šarenim bojama i veselom putničkom ekipom privlači pažnju –  onaj za Tabriz u Iranu. Nema čovjek svaki dan priliku vidjeti polazak autobusa koji ide za Iran, te sam se na trenutak i ja dvoumio da li da upadnem u njega, jer Tabriz na svom putu po Iranu nisam posjetio. Ipak, morao sam odoljeti tom zovu Persije, jer bih se opet morao bakćati sa jermenskom vizom u povratku, a u tom slučaju ne bih vidio ni glavni razlog zbog kojeg sam došao ovdje – Ararat. Autobuska stanica, ovakva kakva jeste, je ogledalo države Jermenije, i ne može čovjek da se ne zapita koliki broj ogromne jermenske dijaspore u svijetu je upravo krenuo odavde, i pored činjenice da većinu te dijaspore čine potomci onih koji su protjerani sa prostora današnje Turske tokom Jermenskog genocida. 

Vidim odavde i šareni Hrazdan stadion, na kojem je FK Ararat Jerevan 1973. godine osvojio titulu prvaka tadašnje SSSR. Preko puta stadiona se nalazi jedan zanimljiv muzej, a da bi se sa autobuske stanice došlo do njega mora se proći kraj fabrike čuvenog Ararat konjaka – čija se silueta nazire sa uzvišenja podno spomenika majci Jermeniji. Taj muzej je posvećen Sergeju Paradžanovu, jednom od najvećih stvaralaca u istoriji kinematografije. Ja nikada neću zaboraviti trenutak kad sam gledao njegov film Boja nara, koji ima i poseban kutak u muzeju. Ništa ja tu nisam shvatao, ali to je vizualno bilo toliko drugačije od svega što sam vidio do tada, da je ostavilo nevjerovatan utisak na mene. Paradžanov je izmislio sopstveni stil, koji je u SSSR bio osporavan i zabranjivan, dok je u isto vrijeme u ostatku svijeta zasluženo dizan u nebesa. Zbog toga je i Paradžanov proveo dosta vremena na robiji, a muzej, neobičan koliko i umjetnik kojem je posvećen, se otvara 1991. godine, godinu dana nakon njegove smrti, kad se država koja ga je tamničila već raspala. 

• 

• 

• 

Tragovi te velike države, u vidu širokih bulevara i spomenika kako njenim, tako i jermenskim herojima vode do centralnog trga u Jerevanu, koji takođe svoj današnji izgled poprima u vrijeme Sovjeta. Zanimljivo je da je većina fasada tu, kao i u ostatku centralnog jezgra grada, obložena tufom, crveno-sivkastim kamenom, pa tako veliki dio Jerevana ima boju prezrele kajsije.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Centralni dio grada je vrlo živ noću, posebno vikendima kada je zabava zagarantovana. Tada Jerevan ostavlja utisak pravog velegrada – što on nikako nije. I upravo to je njegov šarm. Sa svih ovih širokih aleja oivičenih crvenkastim zgradama se pruža pogled ka uzvišenju na kojem se nalazi spomenik majci Jermeniji, a ispod kojeg stojim ja. 

• 

Sličan spomenik postoji i u Tbilisiju, ali dok Gruzijka pored mača u jednoj ruci u drugoj drži i posudu sa vinom, Jermenka je bez distrakcija i u punoj borbenoj gotovosti – samo sa mačem u rukama. Situacija oko Nagorno-Karabaha je stalno aktuelna, te se na izložbenom prostoru oko nje nalazi oružje korišteno u tom ratu. Tenkovi, rakete, haubice, te neki raspali avion iz sovjetskog perioda koji je meni najviše okupirao pažnju. I dok sam ja zamišljao kako 60-ih godina prošlog vijeka negdje na nebu iznad Vijetnama jureći američke Fantome dostižem supersoničnu brzinu u tom MIG-19 koji raspadnut stoji ispred mene, brzinu zvuka mi odjednom prekinu zvuk par poruka sa mog mobilnog telefona. Njihov sadržaj me sa izmaštanog vijetnamskog neba brzinom svjetlosti zakucao za jermensko tlo realnosti.

U Jerevanu se upravo desio teroristički napad. 

Vijesti kažu da je napadnuta policijska stanica u čijoj blizini je aktivirana granata, te da odjekuju eksplozije u perifernom okrugu poznatom kao Nor-Nork, a na koji ja sa ovog uzvišenja upravo bacam oko. Prije dva dana se desio teroristički napad na koncertnu dvoranu u Moskvi. Prošao sam kraj ruske ambasade na kojoj su zastave bile spuštene na pola koplja. Možda je povezano sa tim? Ipak, ja odavde nisam čuo ni eksplozije, ni pucnjavu, a ne čuju se ni rotacije po gradu. Gledam ljude oko sebe, prilično su opušteni i čini se kao da ni ne raspolažu tom informacijom. Smiruje me veće povjerenje u sopstvena čula nego u naslov pročitane vijesti. Spuštam se preko Kaskada do centralnog dijela grada. Prva tama ove nedjeljne noći polako prekriva Jerevan, a bezbrižnost ljudi koji u njoj uživaju ostavlja utisak kao da se apsolutno ništa nije desilo. Ararat se već odavno izgubio u oblacima, te sigurnosno pitanje prepustio maču u rukama majke Jermenije koji je u ovoj situaciji suptilno i bez previše buke opravdao svoju punu borbenu gotovost. 

Zovem svoju porodicu da ih obavijestim šta se desilo i kakva je stvarna situacija u gradu – prije nego što masovni mediji to urade.